USPON LUĐAKA: Izrael je svoje ratove opravdavao nazivajući neprijatelje „ludima”. Sada se svi znakovi upozorenja odnose na sam Izrael.

FOTO: Netanyahu (Getty) U julu 2020. godine, Aluf Benn, urednik izraelskih novina Haaretz, razgovarao je s Yehezkelom Drorom, devedesetdvogodišnjim penzionisanim profesorom Hebrejskog univerziteta. Benn ga je opisao kao „doajena stručnjaka za javne politike u Izraelu”. Dror se u svom radu ugledao na Hermana Kahna, američkog intelektualca iz oblasti odbrane koji se proslavio „razmišljanjem o nezamislivom” – odnosno o tome kako voditi termonuklearni rat. Godine 2005. Dror je za svoj rad na planiranju politika i strateškom razmišljanju dobio prestižnu Izraelsku nagradu. Na Bennova pitanja Dror je odgovarao kao futurolog koji posjeduje znanje o onome što dolazi, stečeno racionalnim i beskompromisnim promišljanjem svijeta koji je previše složen za sve osim za elitnu klasu genijalaca. Pohvalivši izraelske lidere zbog protjerivanja velikog broja Palestinaca iz zemlje 1948. godine, Dror je insistirao na ispravnosti svog plana za izraelski napad na Iran i podržao mirovni plan predsjednika Donalda Trumpa za Bliski istok iz 2020. godine – takozvani „Dogovor stoljeća”. Također se zalagao za svjetsku vladu kojom bi upravljali moderni „filozofi-kraljevi”, a u svojoj knjizi iz 2020. godine, Steering Human Evolution (Upravljanje ljudskom evolucijom), zagovarao je naseljavanje hiljadu plodnih parova na Mars kako bi se osiguralo da ljudska vrsta ne izumre. Dror je objasnio napetost u svom razmišljanju između racionalističkog univerzalizma i plemenske odanosti vlastitoj grupi – Jevrejima. Ističući cionizam kao „suštinski smisao svog života”, Dror je naglasio doprinos koji je dao „potpunoj revoluciji u historiji jevrejskog naroda, na putu od Holokausta do preporoda”. Primat te potonje odanosti jasno je vidljiv u njegovoj knjizi Crazy States: A Counterconventional Strategic Problem (Lude države: Nekonvencionalni strateški problem), objavljenoj 1971. godine. Tema „ludila” kao karakteristike država bila je poznata šezdesetih godina prošlog vijeka, tokom rasprava o nuklearnom odvraćanju. Akademici Thomas Schelling i Herman Kahn istraživali su kako država na glasu kao „luda” može povećati kredibilitet prijetnji koje bi inače djelovale neuvjerljivo. Težište Drorove knjige bilo je drugačije. Dror je razmatrao kako bi se države koje posjeduju moćno moderno oružje mogle ponašati na načine koji su radikalno suprotni prihvaćenim normama ili očekivanim proračunima. Normalne države morale bi drugačije postupati prema protivnicima koji se smatraju „ludim”, mijenjajući strategije od odvraćanja i samoodbrane ka uništenju i preventivnom napadu. Ne baš skrivena pozadina tog argumenta bila je da se svi izraelski protivnici označe kao „ludi”, čime bi se stvorilo opravdanje za upotrebu svih mogućih sredstava protiv njih – uključujući subverziju, preventivni rat, pa čak i uništenje. Dror je potom iznio kriterije za označavanje država — neprijatelja Izraela — kao „ludih”. Ipak, pedeset godina kasnije, Drorovo viđenje ludila i znakovi upozorenja na koje je ukazivao primjenjiviji su na Izrael nego na njegove arapske neprijatelje. Karakteristike „ludila” Dror nikada nije precizno definisao šta podrazumijeva pod pojmom „lud”, već je radije nabrajao ponašanja, prakse i uvjerenja povezana sa njegovom predstavom o ludilu. Njegov prototipski primjer, koji je više puta koristio za ilustraciju svojih argumenata, bila je nacistička Njemačka. Dror je svoju knjigu započeo predstavljanjem Trećeg rajha skeptičnim čitaocima kao „upečatljiv i radikalan primjer mogućnosti postojanja ludih država i njihovih implikacija na međunarodni poredak i sigurnost raznih zemalja”. Ta studija slučaja također je ukazivala na to da se nedržavni pokreti ili organizacije, poput Hitlerove nacionalsocijalističke partije, mogu tretirati kao ludi, baš kao i države. To je opravdalo Drorovo svrstavanje raznih palestinskih pokreta i grupa povezanih s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom u kategoriju „ludih”, iako nisu bili države. Krajem 1973. godine, izraelska vojna izdavačka kuća objavila je izdanje Drorove knjige na hebrejskom jeziku s novim poglavljem pod naslovom „Pitanje ‘ludih’ država i država Izrael”. Pišući u kontekstu arapsko-izraelskog rata iz oktobra 1973. — u Izraelu poznatog kao Jomkipurski rat — Dror je opisao gotovo sve arapske države i pokrete, bilo muslimanske ili palestinske, kao lude, djelimično lude ili sklone tome da postanu ludi. Prema Droru, svrha ovog poglavlja – koje nikada nije objavljeno na engleskom jeziku – bila je oblikovanje izraelske vojne doktrine i strategija za suočavanje s ludošću i potencijalom za „ekstremnu ludost” izraelskih protivnika. Dror je naglasio da vrsta ludila koju je imao na umu – toliko opasna po svjetsku zajednicu da se ne smije isključiti nijedna mjera za njeno ometanje ili uništavanje – zahtijeva sposobnost jasnog razmišljanja, sistematskog planiranja i efikasnog djelovanja. Pritom je pažljivo pravio razliku između iracionalnosti i ludila. Da bi se okarakterisala kao luda, država ili pokret ne samo da moraju posjedovati sredstva za projiciranje moći s razornim efektom, već moraju pokazati i sposobnost za proračunato djelovanje, kako bi mogli učiti iz grešaka i osmišljavati bolje i uspješnije metode za postizanje svojih (ludih) ciljeva. Koristan spisak karakteristika koje je Dror naveo za prepoznavanje lude države pojavio se u pozitivnoj recenziji njegove knjige: agresivno nastojanje da se ostvare dalekosežni ciljevi štetni po druge; radikalna i snažna posvećenost postizanju tih ciljeva; te zauzimanje stava moralne superiornosti čak i dok se grubo krše međunarodne norme, kako etičke tako i pravne. Koristeći ove kriterije – ciljeve, sredstva i javni stav – možemo se zapitati da li je i sam Izrael lud. Ako jeste, onda bi, da bi izraelski lobi bio uspješan, i politika SAD-a prema Izraelu i Bliskom istoku morala biti luda, a time i opasna po američke interese i po svijet. Zaokret udesno Izraelska politika počiva na stranačkom sistemu. Taj sistem je prošao kroz dvije temeljne transformacije: od dominacije jedne stranke do izjednačenog rivalstva između dvije stranke, a zatim do povratka dominacije stranke koja je prethodno bila u opoziciji. Gotovo tri decenije, socijaldemokratska Laburistička partija dominirala je izraelskim izborima, dok su desničarske stranke djelovale iz opozicije. Iako nikada nisu osigurali većinu poslaničkih mjesta, parlamentarna dominacija laburista tokom 1960-ih i 1970-ih bila je dovoljna da desničarsku stranku Herut (Sloboda) Menahema Begina potisne na političku marginu. Kako je često isticao David Ben-Gurion – prvi izraelski premijer i, sve do Netanyahua, premijer s najdužim stažom – laburisti su prihvatali svaku stranku kao koalicionog partnera, osim onih na ekstremnim krajevima političkog spektra: komunista i Heruta. Za Begina je jednom napisao da je „tip ličnosti poput Hitlera: rasist spreman uništiti sve Arape zarad ‘Velikog Izraela'”. Nakon arapsko-izraelskog rata iz juna 1967. godine, poznatog kao Šestodnevni rat, Laburistička partija se zalagala za povlačenje s okupiranih palestinskih teritorija u zamjenu za mir, iako je izbjegavala precizirati koje bi se teritorije mogle ustupiti niti pod kojim uslovima. Stranka koju je Begin predvodio 1967. godine bila je Gahal, nastala spajanjem Heruta i Liberalne partije. Godine 1973. ona je postala temelj stranke Likud. Poput Heruta, i Gahal, a kasnije i Likud, protivili su se teritorijalnom povlačenju s bilo kojeg dijela Zapadne obale i Pojasa Gaze. Desničari su odbacivali princip razmjene teritorija za mir, zalagali se za naseljavanje Jevreja širom tih područja i težili njihovom trajnom pripajanju Državi Izrael. „Zemljotres“ – pobjeda Likuda na izborima 1977. godine – privremeno je okončao dominaciju jedne stranke u Izraelu. Nakon toga, dva suparnička bloka – jedan predvođen Likudom, a drugi različitim verzijama Laburističke stranke – vodila su borbu u kojoj se vlast naizmjenično prebacivala s jedne na drugu stranu. Međutim, od izbora 2013. godine, desničarski blok, s Likudom kao jezgrom vladajućih koalicija, dominira izraelskom politikom. Izraelski zaokret udesno jasno se ogleda u promjeni ideološkog sastava članova parlamenta sa 120 mjesta – Kneseta. Izraelske stranke oduvijek su se razlikovale po brojnim društvenim i ekonomskim pitanjima. Ipak, dva daleko najvažnija pokazatelja pozicije stranke na političkom spektru Izraela jesu njen stav o granicama zemlje i intenzitet njene posvećenosti ekskluzivističkoj jevrejskoj misiji države. Ratovi oko granica Prije rata 1967. godine, pitanje državnih granica nije bilo posebno istaknuto u izraelskoj politici. Okupacija Zapadne obale i Pojasa Gaze ponovo je otvorila pitanje širenja državnih granica, polarizirala politički sistem i dovela do naglog porasta kako tvrdokornih (jastrebovskih), tako i umjerenih (golubovskih) stavova o tim pitanjima. Nakon Šestodnevnog rata, prosječna zastupljenost ljevice u Knesetu porasla je za otprilike dvije trećine u odnosu na stanje prije 1967. godine. S druge strane, zastupljenost desnice u Knesetu se utrostručila. Tokom 2000-ih godina, zastupljenost desničarskog bloka naglo je rasla, dok se blok ljevice drastično smanjio. Od izbora 2003. godine – prvih održanih nakon drugog palestinskog ustanka, odnosno Intifade – prosječna zastupljenost desničarskih stavova bila je dvostruko veća od zastupljenosti onih ljevičarskih. Na najnovijim izborima, većina članova Kneseta podržavala je političke programe koje je prije 1967. godine zastupala samo mala i ekstremna manjina. Istovremeno, smanjio se broj članova Kneseta koji zagovaraju ustupke sposobne da privuku čak i minimalan interes Palestinaca. Nakon izbora 2022. godine, 63 člana Kneseta poistovjećivalo se sa stavovima o državnim granicama koji su prvobitno smatrani ekstremno desničarskim, dok je samo njih 14 podržavalo rješenje s dvije države. Od ovih potonjih, 10 su bili Arapi, a samo četiri Jevreji. Javno mnijenje u Izraelu također se snažno pomjerilo ka ekstremnoj desnici. Opsežna istraživanja javnog mnijenja provedena između 2022. i 2024. godine pokazala su da se četiri do pet puta više izraelskih Jevreja izjašnjavalo kao pripadnici desnice nego kao pripadnici ljevice. Pomak udesno je izraženiji nego što ovi podaci sugerišu jer se promijenilo i samo značenje pojma *yemini*, odnosno desničar. Mnogo više nego u prošlosti, taj pojam se povezuje s otvorenom diskriminacijom palestinskih građana, mjerama aneksije kojima bi se Palestincima uskratilo državljanstvo, primjenom vansudskih kazni nad Arapima te davanjem prednosti vojnoj akciji nad pregovorima u ostvarivanju izraelskih interesa u regiji. Paralelno s pomakom jevrejske javnosti ka ekstremnoj desnici, rasla je i sklonost izraelskih lidera da agresivno teže ekspanzivnim ciljevima. Ta militantnost se manifestirala kroz vojne akcije, atentate i spektakularne sabotaže – od Zapadne obale i Gaze do Libana, Sirije, Iraka, Jemena, Katara i Irana – koje su šokirale svijet. Uspon luđaka Tokom 1990-ih, Benjamin Netanyahu je započeo svoj uspon na vlast, ne kao vatreni desničarski agitator, već kao elokventni branilac Izraela od međunarodnih kritika. Svoje snažne desničarske stavove kombinirao je s oportunizmom i odbojnošću prema donošenju rizičnih odluka. Nakon što se 1996. godine uspeo na vrh i preuzeo kontrolu nad strankom Likud, Netanyahu je postao izraelski premijer s najdužim stažom na toj funkciji. Međutim, nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine, Netanyahuov način djelovanja se promijenio. Dvije njegove ključne procjene – da se Pojas Gaze može unedogled držati u stanju ekonomske bijede i da Hamas neće pokrenuti napad velikih razmjera – gurnule su Izraelce u jedan od najtežih šokova koje su ikada doživjeli. Strahujući od istrage zbog svog neuspjeha da zaštiti zemlju, Netanyahu se pretvorio u oličenje izraelskog ludila. Nivoi nasilja koje je odobrio protiv Palestinaca u Gazi šokirali su svijet. Netanyahuova podrška premještanju cjelokupnog stanovništva Gaze izvan Palestine; krvavi napadi koje je pokrenuo protiv Hezbollaha i civilnih naselja u Libanu; ratovi koje je poveo protiv Irana; te njegov pokušaj atentata na pregovarače Hamasa u Kataru – sve to odražava ciljeve Izraela koji daleko nadilaze puko priznanje, mir i sigurnost u svojstvu jedne od nacija unutar stabilnog Bliskog istoka. Na taj način, Netanyahu ne slijedi samo stope svojih prethodnika, koji su bili spremni preuzeti rizike radi ostvarivanja ambicioznih ciljeva; naprotiv, on je ludilo koje je povremeno obilježavalo izraelsku politiku pretvorio u njenu dominantnu osobinu. Sparta 21. stoljeća Efraim Inbar spada među najuticajnije izraelske analitičare nacionalne sigurnosti. Kao osnivač i direktor Jerusalimskog instituta za strateške studije, Inbar je pouzdano pratio i analizirao političke prioritete vlada predvođenih strankom Likud, a posebno onih na čijem je čelu bio Netanyahu. Iz godine u godinu, suočavajući se s različitim problemima i prijetnjama, Inbar je gotovo uvijek davao istu preporuku: odbaciti ponuđene kompromise, prihvatiti međunarodnu izolaciju i primijeniti preventivni rat kako bi se protivnicima nanijelo više boli i štete nego što su spremni podnijeti. „Srećom”, napisao je odgovarajući na pitanja o dugoročnim ciljevima Izraela, „jevrejska historija cionističkom pokretu nudi još jednu alternativu: davidovsku opciju izgradnje jevrejske zajednice usred svijeta okrenutog idolopoklonstvu. Davidova dinastija vladala je Zemljom Izrael više od četiri stotine godina, vodeći politiku ravnoteže snaga u našoj regiji.” Kao da je slijedio Inbarovo razmišljanje, Netanyahu je u septembru 2025. godine održao govor u kojem je pozvao Izrael da očekuje i prihvati međunarodnu izolaciju, prilagodi svoju ekonomiju principima autarkije te sebe posmatra kao Spartu 21. stoljeća. Izraelcima je poznat „jerusalimski sindrom” – sklonost podložnih pojedinaca koji posjećuju zemlju da dožive psihotične epizode s deluzijama vjerske ili apokaliptične tematike. Također je činjenica da su spektakularne vizije – o procesu iskupljenja koji se odvija pod božanskim vodstvom i s Izraelom u središtu; o naseljima na Zapadnoj obali kao ključnom koraku ka dolasku Mesije; te o jevrejskoj vladavini nad gotovo cijelim područjem Plodnog polumjeseca – dugo oblikovale privatna razmišljanja arhitekata ogromnog projekta izgradnje naselja na okupiranim teritorijama. Izraelski politički mejnstrim Ono što posebno upada u oči jeste činjenica da su se takva razmišljanja pomjerila iz privatnih sfera posvećenih aktivista i s margina prihvatljivog političkog diskursa ka samom središtu izraelske politike. Ministri Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich zalažu se za obnovu drevnog jevrejskog Hrama u Starom gradu u Jerusalemu. Daniella Weiss, Ben-Gvir i mnogi drugi pozivali su na to da se cjelokupan pojas Gaze isprazni od Palestinaca i naseli Jevrejima. Ono što je tokom 1960-ih i 1970-ih predstavljalo bizarne ambicije pojedinih marginalnih intelektualaca, ekstremnih rabina i penzionisanih generala, danas su ciljevi kojima teže vodeći vladini ministri, visoki zvaničnici sigurnosnih službi i čelnici pokreta naseljenika. Takve grandiozne ideje ne nude smjernice za praktično strateško razmišljanje o budućnosti Izraela niti obrazloženja za kreativnu diplomatiju. Rezultat toga je da se izraelski lideri fokusiraju na neposredne sigurnosne prijetnje i diplomatske izazove, ali ne razmatraju niti teže dugoročnim ciljevima. Drugim riječima: oni koji upravljaju Izraelom ne zamišljaju stabilnu budućnost koja bi bila istovremeno zadovoljavajuća i dovoljno ostvariva da oblikuje političke odluke i poteze. Cilj izraelske vanjske i sigurnosne politike stoga postaje jednostavan, iako bizaran: nametnuti se kao regionalni hegemon koji posjeduje jedini nuklearni arsenal na Bliskom istoku, raspolaže dovoljnom konvencionalnom vojnom snagom za djelovanje širom regije uz minimalan rizik i spreman je slomiti bilo koju kombinaciju protivnika. Ova ambicija oblikovanja regije bila je očigledna u izraelskom napadu na Iran u junu 2025. godine. Na izraelskom vojnom plakatu s natpisom na perzijskom jeziku, koji je Izrael nazvao „Operacija Lav u usponu” (Operation Rising Lion), prikazan je veličanstven lav na zadnjim nogama pored jarko sjajnog sunca – simbolima drevne Perzije. Ideju o pretvaranju Islamske Republike Iran – zemlje s muslimanskom većinom i 93 miliona stanovnika – u saveznika i njenom vraćanju u neislamsku imperijalnu prošlost iznijela je Sara Netanyahu, utjecajna supruga premijera, u objavi na Instagramu dvije sedmice nakon početka rata. Objava je prikazivala dva lava naslonjena jedan na drugog kako gledaju u budućnost; jedan je bio ogrnut zastavom Izraela, a drugi zastavom dinastije Pahlavi, posljednjih iranskih šahova. Usred izraelskog bombardiranja Irana u julu 2025. godine, prije nego što su se SAD uključile u rat, ogromne razmjere takvih ambicija – u skladu s nedostižnošću ciljeva koje sebi postavljaju iracionalne države – postale su očigledne tokom izjava koje je Netanyahu dao izraelskom novinaru. „Mi mijenjamo – a to sam rekao još drugog dana rata [u Gazi] – rekao sam da mijenjamo lice Bliskog istoka”, mirno je rekao Netanyahu. „A sada kažem vama, kao i našim gledaocima: mijenjamo lice svijeta. Odlučio sam da ćemo ostvariti sve naše ciljeve.”   /Priređeno iz djela „Izraelski lobi: Amerika u stisku strane sile” (Israel’s Lobby: America in the Grip of a Foreign Power) autora Elija Cliftona i Iana Lusticka. Autorska prava © 2026. Eli Clifton i Ian Lustick. Objavljeno uz dozvolu izdavačke kuće One Signal Publishers, ogranka kompanije Simon & Schuster, LLC./   (TBT)   The post USPON LUĐAKA: Izrael je svoje ratove opravdavao nazivajući neprijatelje „ludima”. Sada se svi znakovi upozorenja odnose na sam Izrael. appeared first on The Bosnia Times.