EVANĐELJE PO BIBIJU Moussa: Kako Izrael koristi kršćanstvo za “pranje” svoje hasbare

Piše: Emad Moussa,thebosniatimes.ba Izrael godinama nastoji da se izdvoji iz „bliskoistočnog gliba”, kako to opisuje politikolog Ian Lustick. Umjesto toga, nastojao je da se predstavi kao jedina demokratija u regionu, a kasnije i kao preduzetničko društvo visoke tehnologije. Čini se da njegova javna diplomatija sada njeguje još jednu, doduše prilično upitnu, posebnost: ulogu zaštitnika kršćanstva na Bliskom istoku. Ovi napori su intenzivirani u kontekstu narušavanja međunarodnog ugleda Izraela nakon genocida u Gazi i napada na Liban. Ipak, taj proces traje već mjesecima, ako ne i godinama. Krajem 2025. godine, Izrael je izdvojio do 4,1 milion dolara za kampanju usmjerenu na evangelističke kršćane u Sjedinjenim Državama, dok je u decembru njegovo Ministarstvo vanjskih poslova pomoglo u organizaciji posjete više od 1.000 evangelističkih pastora i kršćanskih influensera Izraelu. Netanyahu već više od decenije promovira Izrael kao mjesto gdje kršćani „napreduju”, suprotstavljajući to njihovom „progonu drugdje na Bliskom istoku”, što je nedavno istakao i u uskršnjoj poruci u aprilu. Nekoliko sedmica kasnije, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova imenovalo je Georgea Deeka za svog specijalnog izaslanika za kršćanski svijet. A šta je sa palestinskim kršćanima? Ipak, mnogi ljudi koji su u središtu ove „diplomatske kampanje” pričaju sasvim drugačiju priču. Izraelska država, koja se predstavlja kao zaštitnik kršćanstva, zapravo je doprinijela propadanju jedne od najstarijih zajednica u regionu – zajednice palestinskih kršćana. Kršćansko prisustvo u Palestini datira još iz vremena prije dolaska islama, a mnogi današnji palestinski muslimani vuku korijene iz istog autohtonog stanovništva koje je postepeno prešlo na islam. Taj kontinuitet je vidljiv u gradovima poput Betlehema i Beit Jale, gdje muslimani i kršćani vijekovima žive i napreduju jedni uz druge. Zbog tog dugotrajnog kršćanskog prisustva, njihova marginalizacija predstavlja relativno noviju pojavu, usko povezanu s političkim transformacijama modernog doba. Evropske sile su se u više navrata pozivale na zaštitu kršćanskih zajednica kako bi opravdale imperijalne intervencije na Bliskom istoku. Ipak, do odlučujućeg preokreta i početka demografskog opadanja došlo je pojavom cionizma. Nakon decenija transformacije potaknute cionizmom i omogućene djelovanjem vlasti britanskog mandata, Nakba iz 1948. godine dovela je do raseljavanja oko 750.000 Palestinaca, usmjerivši palestinsko kršćanstvo ka putanji opadanja od koje se nikada nije oporavilo. Godine 1931. u Palestini je živjelo oko 89.000 kršćana, što je činilo približno 9% stanovništva, a taj broj je do 1946. godine porastao na 145.000. Nakba je razorila tu naprednu zajednicu; raseljeno je oko 90.000 kršćana, crkve su zatvorene, a domovi i imovina izgubljeni, baš kao i u slučaju njihovih muslimanskih sunarodnjaka. Okupacija iz 1967. godine dodatno je produbila taj proces. U trenutku kada je Izrael okupirao Zapadnu obalu i Gazu, palestinski kršćani na tim teritorijama brojali su više od 42.000 pripadnika, što je činilo oko 6% stanovništva. Do 1997. godine taj broj je iznosio približno 40.000 (1,5%); njihov udio pao je na 1,2% u 2007. godini, te na približno 1% do 2017. godine, iako je njihov ukupan broj blago porastao. Kontradikcija je možda najočitija oko mjesta koja kršćanstvo smatra svetima. Godine 2002. izraelski tenkovi su 39 dana opkolili Crkvu Rođenja Isusova u Betlehemu i nisu oklijevali pucati na kompleks i zapaliti dio njega. Bio je to uznemirujući prikaz, mirno Hristovo svetište okruženo Merkavama, obavijeno dimom. Izrael se suočava sa sve većim kritikama zbog napada doseljenika i vojske na kršćane. Utjecaj genocida Tokom genocida u Gazi, izraelski nož je bio oštriji i jače je pritiskao vrat svakoga. Kršćanin ili musliman, crkva ili džamija, nije bilo mjesta za skrivanje od klanja i slijepih bombi. Crkva Svetog Porfirija u Gazi, jedna od najstarijih kontinuirano aktivnih kršćanskih crkava na svijetu, pogođena je izraelskim ratnim avionima, ubivši 19 ljudi koji su se tamo sklonili. Obrazac se nastavio u julu 2025. godine, kada je izraelska vojska smrtonosno bombardirala katoličku crkvu Svete porodice u Gazi. U međuvremenu, u Jerusalemu je kontradikcija vidljiva na nivou ulice. Pljuvanje na kršćansko svećenstvo i hodočasnike postalo je ponavljajući oblik uznemiravanja, posebno među nekim jevrejskim ekstremistima. To je uz verbalno zlostavljanje i vandalizam. Uzevši sve u obzir, pad se ne može objasniti samo stopom nataliteta ili vjerskim tenzijama. Palestinski kršćani žive pod istom okupacijom kao i njihovi muslimanski sunarodnici, suočavajući se s ograničenjima kretanja, konfiskacijom zemljišta, širenjem naselja i političkom nesigurnošću. Ovi uvjeti su također ograničili ekonomske mogućnosti, čineći emigraciju sve privlačnijom za zajednicu s uspostavljenim mrežama u inostranstvu. I upravo je ta historija ono što izraelska kršćanska diplomatija nastoji prikriti. Njeni napori da se predstavi kao zaštitnik kršćana služe dvjema međusobno zamjenjivim ciljevima: odvajanju palestinskih kršćana od palestinske nacionalne priče i, drugo, preoblikovanju sukoba u vjerske okvire. Prvi zahtijeva brisanje historije koja je u suprotnosti s narativom države – zanemarivanje činjenice da su palestinski kršćani bili duboko uključeni u nacionalni pokret mnogo prije Nakbe. Uloga palestinskih kršćana u oslobodilačkoj borbi Khalil al-Sakakini, arapski pravoslavni intelektualac iz Jerusalema, postao je jedan od istaknutih palestinskih nacionalističkih glasova, dok su Issa i Youssef al-Issa 1911. godine u Jafi osnovali ‘Falastin’, utjecajne arapske novine koje su se protivile cionizmu. Čak je i termin „Nakba“ popularizirao palestinski kršćanski intelektualac Constantin Zureiq. Ta se uloga nastavila i tokom 1960-ih i 1970-ih godina, kada su palestinski kršćani zauzimali istaknuta mjesta u sekularnim, arapsko-nacionalističkim i marksističkim strujama otpora, kao i unutar PLO-a. Naprimjer, George Habash, palestinski kršćan, osnovao je Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP). Ta se tradicija nastavlja i danas. Palestinski grčko-pravoslavni nadbiskup Atallah Hanna i dalje je oštar kritičar okupacije i sam je bio izložen zlostavljanju od strane Izraela. Slično je bilo i s palestinskom kršćanskom novinarkom Shireen Abu Akleh; nakon što su je izraelske snage ubile u Jeninu 2022. godine, uslijedilo je nasilno skrnavljenje njene pogrebne povorke u Jerusalemu. S druge strane, drugi cilj potiskivanja palestinskog kršćanstva iz lokalne historije jeste prikazivanje palestinske borbe za slobodu kao suštinski islamističke. U tom okviru, Palestinci prestaju biti prvenstveno nacionalna populacija koja se opire oduzimanju imovine i prava, a postaju muslimani koji se sukobljavaju s Jevrejima. Takav okvir je jednostavan. Kada se sukob prvenstveno definiše vjerskim terminima, ljudi imaju tendenciju da učesnike posmatraju kroz te kategorije. To Izrael svrstava u zapadni narativ o borbi protiv islamskog ekstremizma. Netanyahu je više puta predstavljao Izrael kao dio šire zapadne borbe protiv „militantnog“ ili „radikalnog islama“, prikazujući Izrael i Zapad kao snage koje se suočavaju sa zajedničkom civilizacijskom prijetnjom. Protivrječnosti Islamizacija također daje antisemitizmu širi politički doseg, omogućavajući Izraelu da iskoristi osjetljivost Zapada na antisemitizam kao sredstvo političkog pritiska. Palestinski kršćanin narušava tu mentalnu prečicu: on je Palestinac, ali nije musliman; Arap, ali kršćanin; i sposoban je dijeliti iste nacionalne patnje i nepravde kao i njegov muslimanski susjed. No, kada se intelektualna rasprava ostavi po strani, ono što ostaje najviše proturječno u izraelskom narativu jesu sami životi mnogih palestinskih kršćana. A većina nas Palestinaca ima poneku priču o tome. Još uvijek mislim na našeg susjeda iz Gaze, Fadija, kojeg je usmrtio izraelski metak dok je učestvovao u demonstracijama protiv okupacije tokom Prve intifade. Nisam čak ni znao da je kršćanin sve do njegove sahrane. Ništa od toga nije bilo važno. Ono što nas je povezivalo nije bilo samo to što smo Palestinci, već i zajedničko iskustvo patnje i gubitka doma. Nepravde koje je proživljavala Fadijeva porodica nisu se razlikovale od naših; njihove priče o protjerivanju bile su i naše. Njegovi i naši djedovi i nane prošli su istim putem patnje – ‘Via Dolorosa’ – nakon što su protjerani iz svojih gradova i sela tokom Nakbe, dok su ih lovile jevrejske milicije. Fadi je na vječni počinak ispraćen na ramenima istih onih mladića koji su nosili i tijelo lokalnog službenika džamije, kojeg je Izrael ubio nekoliko sedmica ranije. Govorili smo: Fadi je svojom krvlju krstio ovu zemlju. To je možda i najjednostavniji odgovor na izraelsko svojatanje kršćana.   (TBT, TNA)   The post EVANĐELJE PO BIBIJU Moussa: Kako Izrael koristi kršćanstvo za “pranje” svoje hasbare appeared first on The Bosnia Times.