Zašto film “260 dana” ne smije u hrvatske kinodvorane?

Kada neki film u hrvatskim dvoranama pogleda više od 60.000 gledatelja, o njemu svi pričaju. Poziva ga se na filmske festivale, pa tako i na onaj u Puli. No, u ovom slučaju postoji jedno veliko ALI. Film “260 dana”, snimljen u režiji Jakova Sedlara prema potresnoj životnoj sudbini i istoimenoj knjizi Marijana Gubine, govori o tragediji, osobnoj kalvariji i ratnom zločinu. Unatoč iznimnom interesu publike, ovaj film nikada nije ušao ni u jednu službenu distribucijsku kinodvoranu u Hrvatskoj. Možda će vlasnici kina i distributeri napokon morati objasniti zašto im ovaj film nije “podoban”. Piše: Ante Rašić Zamislite samo koliko bi ljudi pogledalo film da je bio u redovitoj kino-distribuciji. Zašto su se distributeri i prikazivači olako odrekli čisto poslovnog prihoda? To je pitanje koje traži jasan odgovor, baš kao i pitanje zašto ovaj film još uvijek nisu mogli vidjeti građani Siska, Karlovca, Pule, Varaždina, Koprivnice, Kaštela, Trogira, Solina, Knina, Čakovca, Krapine i brojnih drugih gradova. Umjesto u suvremenim multiplexima, film do publike dolazi zaobilaznim putevima, poput dvorane Katoličke osnovne škole u Šibeniku, gdje će sve predviđene projekcije 7., 8. i 9. rujna bez sumnje biti rasprodane do posljednjeg mjesta. Tko i zašto opstruira distribuciju? No, vratimo se na ključno pitanje: zašto filma nema u uobičajenoj distribuciji? Možda bi to pitanje trebalo postaviti onima koji distribuiraju komedije poput “Svadbe”, iako se ti filmovi ni po čemu ne mogu uspoređivati. Država i famozni HAVC film “260 dana” nisu podržali ni jednim jedinim centom. Vjerojatno će oni koji sjede u programskim odborima i tijelima koja odlučuju o dodjeli javnih sredstava jednog dana morati nekome objasniti zašto se za “Svadbu” može izdvojiti više od 850.000 eura, dok za “260 dana” nema ni centa. Kako objasniti da izvorni hrvatski film, koji nije nastao u koprodukciji s nekom kućom iz Srbije, ne može dobiti potporu hrvatske nacionalne ustanove? S druge strane, za regionalne koprodukcije novca uvijek ima napretek. Hrvatski će obveznici ponovno platiti obilate iznose kako bi se “ceo region” smijao stereotipima o kockoglavim, dinaroidnim i krezubim Hrvatima, dok se istovremeno veliča neka druga, “gospoda”. Ma platiti će Hrvati i nastavak Svadbe, dodati će još nekoliko stotina tisuća eura u budžet, koji eto nije javan, a troše se novci poreznih obveznika. Ma dajte koga to briga. Eto, možda se baš tu krije ključni problem (kvaka). Film “260 dana” ima negativca koji, zamislite, nije Hrvat nego srbijanski oficir koji kao roba drži dječaka Hrvata. U ovoj priči uloge nisu podijeljene po već uobičajenom regionalnom obrascu. Zavjera šutnje i trošenje javnog novca Čini se da omerta vlada posvuda. Uporno se moraju proizvoditi filmovi prilagođeni “regijonu”, i to novcem hrvatskih poreznih obveznika. Osvrnimo se nakratko i na Pulski filmski festival. Zamislite da se redatelj Jakov Sedlar, autor Marijan Gubina ili financijer Dražen Majstorović pojave u Puli. To bi vjerojatno bilo preveliko poniženje, ne za njih, nego za hedonističku kliku koja je tamo tamanila delicije na račun čijeg ministarstva ili proračuna, točno se i ne zna.The post Zašto film “260 dana” ne smije u hrvatske kinodvorane? first appeared on Hrvatski glasnik.