Mitropolit Amfilohije: Kod oca Justina nije bilo ničeg spoljašnjeg i namještenog

Povodom proslave praznika Prepodobnog Justina Ćelijskog i Vranjskog, donosimo prepis razgovora koji su 2010. godine kolege iz Radija ”Iskon” vodile sa Mitropolitom Amfilohijem, nakon osvećenja crkve Svetog Justina Filosofa i Prepodobnog Justina Ćelijskog i Vranjskog u Vranju. Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je tada besjedio o ocu Justinu i na Svečanoj akademiji, a narednog dana je gostovao u programu Radija ”Iskon”, gdje je takođe govorio o svom duhovnom ocu i učitelju – Prepodobnom Justinu Ćelijskom. *** Kakvo je Vaše lično osjećanje i sjećanje na oca Justina? Sreo sam oca Justina prvi put kao student Bogoslovskog fakulteta 1959. godine, ne u manastiru Ćelijama, nego na Novom groblju u Beogradu, i od tog prvog susreta prosto se upisao u moje srce, da ne kažem, neizbrisivim slovima. Bilo je to vrijeme veoma tegobno za Crkvu, vrijeme velikih raspeća, posebno teško za nas mlade ljude u jednom ateističkom, komunističkom sistemu, u trenutku našeg ličnog sazrijevanja, traganja za Bogom, za dušom, za Crkvom, za smislom. I u tom trenutku, čini mi se, sam Gospod nam ga je poslao, jednom broju nas studenata, da ga vidimo. Čuli smo o njemu ranije, čuli smo o tome šta se s njim događalo, kako je prognan sa Bogoslovskog fakulteta, kako je bio u zatvoru, kako se potucao i na kraju savio svoje gnijezdo u manastiru Ćelije, blagodareći tadašnjem Episkopu šabačko-valjevskom Simeonu i mati Sari, koja je bila nastojateljica manastira Ćelije, ali, eto, nijesmo imali prilike da ga vidimo. Iako profesor našeg fakulteta, on je bio prognan 1944/45. godine i u takvom stanju smo se zatekli. To je bila nezaboravna sahrana jedne blagočestive dvorske dame, pamtim joj ime, Anka Barlović, koja je bila poznanica i prijateljica oca Justina iz kruga u kojem se kretao između dva rata – kruga uglednih ličnosti u Beogradu. U tom krugu bio je jedan dobar dio poznatih Rusa, među kojima i potonji profesor Kiprijan Kern. Bio je tu i Georgije Florovski, bili su i Zernovi – Nikolaj i Sofija – i drugi. Naravno, pošto je bio nastavnik u Karlovačkoj bogosloviji, bio je u neposrednom kontaktu sa znamenitim mitropolitom Antonijem Hrapovickim, prvim predsjednikom Sinoda Zagranične ruske crkve, kao i sa drugim značajnim ljudima tog vremena. Među njima je, očevidno, bila i Anka Barlović, i to je ono što ga je podstaklo da dođe na njenu sahranu. Sjećam se te sahrane i sjećam se i danas njegove potresne besjede. Prije svega, sjećam se kako ga je jedan sveštenik zabrinuto pitao šta će tu sada biti i šta će govoriti otac Justin, jer su se svi jednostavno bojali njegovog prisustva. Pitao ga je: „Oče Justine, koliko će trajati vaša besjeda?“ A on je odgovorio: „Odlično. Kad govorim o vječnosti, zaboravim na vrijeme.“ Presjekao ga je i prekinuo svaku dalju priču. Nije, naravno, odužio svoju besjedu, ali je ono što je rekao bilo potresno. Taj prvi utisak o njemu, već sijedom čovjeku koji je tada imao šezdeset i neku godinu, ostao mi je duboko urezan. Pozdravljao se sa sestrom Ankom i preko nje poručivao nebeskoj Srbiji da kaže kako je raspet Sveti Sava na svom beogradskom univerzitetu na Terazijama, kako je njegov narod krenuo bespućem. Dok je to govorio, saginjao se do zemlje, a suze su tekle iz njegovih očiju kao dva izvora. Svi smo bili prosto skamenjeni njegovim likom i nastupom. Završila se njegova besjeda, završila se sahrana. Ne sjećam se da li sam tada uopšte mogao da uzmem blagoslov od njega, ali se sjećam da je tu bio sadašnji vladika Lavrentije. On se usudio da ga isprati, i to je bio povod da mu zabrane da dobije pasoš kada je trebalo da ide u Grčku na postdiplomske studije. Tako je izgubio to pravo, pa mi i danas prigovara. Kaže: „Vidiš, ti ode da studiraš u Grčkoj, a mene ne dadoše zbog oca Justina.“ To je bio taj prvi susret i nešto što nas je kasnije podstaklo. Potom je u monaštvo stupio sadašnji vladika Atanasije, pa smo bili u Ćelijama. On je završio vojsku, a onda smo iz Ćelija pješke išli u manastir Pustinju. Tu je već uslijedio neposredniji susret. Sjećam se kako smo išli preko Lelića i spuštali se prema Pustinji, tamo dolje, ne znam da li se taj kraj zove Poćuta ili nekako drugačije. A on ide – starac, ali ide kao oganj. Tako je bio brz. Takav je, uostalom, ostao sve do svoga upokojenja. Kad već to pominjem, da navedem jednu epizodu prilikom posjete ocu Justinu jednog broja beogradskih književnika, među kojima je bio i Matija Bećković, naš poznati pjesnik i akademik, koji ga je tada prvi put vidio. Bio je, valjda, tu i Steva Raičković, a ne znam ko još. Matija je želio da vidi oca Justina, ali mu je mati Glikerija poručila da je bolestan i da nikoga ne prima. To je već bila 1978. godina, možda godinu dana prije njegovog upokojenja. Ipak, otac Justin je rekao da oni dođu. I sada, kako priča Matija, stoje oni u dvorištu i očekuju – a Matija to umije da predstavi dramatično – da će iznijeti nekog starca na nosilima. A on, kaže, kao kad se upali vatra na strnjici, silazi odozgo od konaka i pozdravlja: „Pomaže Bog, braćo.“ „Mi ga gledamo i mislimo: kakav je to bolesnik? Mi smo bili bolesnici, a ne on“, pričao je Matija. Takav je bio otac Justin – sav bogousmjeren, ispunjen molitvom, sabran u molitvi i bogoživljenju. Bio je dobar slušalac. Uvijek je bio spreman da sluša, ne samo da on govori, nego i da mu ispričaš gdje si bio, šta si vidio u Svetoj Gori i slično. Sjećam se da sam poslije tog monašenja oca Atanasija, tokom Velikog posta 1960. godine, bio kod njega sa jednim pravnikom, Radmilom Krstićem. U to vrijeme došao je i pokojni Dimitrije Bogdanović, njegov rođak, koji se spremao da postane monah. U Ćelijama mu je već bila sašivena mantija, ali su se kasnije pojavila neka iskušenja, pa nije postao monah nego se oženio, i to prilično nesrećno. No, ovo je bilo prije toga. Pitam ja oca Justina za jedno mjesto iz Jevanđelja, gdje učenici govore Gospodu: „Ovi ne spadaju u Tvoje učenike, a idu za nama“, a Gospod odgovara: „Ko nije protiv vas, sa Mnom je.“ Pitao sam ga kako je moguće da ne pripadaju učenicima, odnosno Crkvi Božijoj, a da su ipak uz Njega. Otac Justin mi tada nije dao odgovor na to pitanje. Onda je pokojni Dimitrije počeo, kao intelektualac, da daje neka svoja objašnjenja koja, moram priznati, mene nijesu zadovoljila. Ali otac Justin je ostao ćutljiv. Oćutao je odgovor na to pitanje. Jeste to delikatno pitanje. Naravno, nema spasenja bez Crkve i bez onih koji su u Crkvi, ali šta je sa onima koji idu za Njim, a nijesu od Njegovih? I danas čekam taj odgovor. Možda će nam ga avva javiti sa nebesa. To su neki detalji iz kontakata s njim, koji svjedoče o njegovoj mudrosti i otvorenosti za Tajnu. Pred njim je vječito bila Tajna – sveta tajna vasione, sveta tajna Božija, sveta tajna Crkve Božije. Kada tumači otkrivene istine Božije, uvijek ih tumači u okviru te velike Svete Tajne pred kojom stoji i koju otkriva i u najmanjem i u najvećem od Božijih stvorenja – počevši od cvijeta, djeteta, dječjeg oka ili oka jagnjeta, pa sve do sazvježđa i svih svjetova, kako je volio da kaže. S jedne strane, on je, naravno, čovjek bogosluženja i molitve. Odatle crpi svoju snagu, a to se naročito vidi u njegovom trećem tomu Dogmatike, koji je sav zasnovan na bogosluženju i bogoslužbenim tekstovima. Kažem ja njemu: „Avvo, čini mi se da vam je od ova tri toma Dogmatike ovaj treći ipak najbolji.“ „Je li?“, kaže on. „Tako ti misliš?“ „Pa jeste“, rekoh, „tako mislim.“ A vidim da mu je milo. Ipak je i sam znao da je to plod njegovog životnog iskustva. Tu knjigu je pisao već u poznim godinama, taj treći tom. I mnogo je takvih detalja, mnogo susreta, i preko njegovih spisa, naravno, čitanih i iščitavanih, ali i kroz taj dar Božiji da se u onim divljim, obezboženim vremenima sretnemo sa jednim takvim Božijim čovjekom. Kako je govorio Teofilo Antiohijski: „Pokaži mi tvoga čovjeka da ti pokažem moga Boga.“ Dakle, čovjek je najčudesnije svjedočanstvo i svjedok Božijeg postojanja, ali kada je pravi čovjek. Zašto pjevamo o Svetom Nikolaju da je on pravilo vjere i obraz krotosti? Upravo zato što se preko njega i u njemu otkriva i javlja tajna ovaploćenog Gospoda. Tako je i naš otac Justin bio živo, hodeće Jevanđelje. On je tako volio da govori za Svetog vladiku Nikolaja ili za nekog drugog svetitelja, ali sada, poslije njegovog upokojenja i proslavljenja u Crkvi, možemo mirne duše da kažemo da je i on bio i ostao živo, hodeće Jevanđelje. I ovo što smo se ovoliko sabrali u njegovom Vranju danas upravo pokazuje da taj njegov miomir, taj njegov duhovni miris i privlačnost njegove ličnosti ne prestaju. Oni ostaju, kao što je to bilo i sa drugim svetim Božijim ljudima. Oni su često prisutniji u istoriji, u Crkvi i u ljudskom pamćenju poslije svoga upokojenja nego za vrijeme svoga zemaljskog života. Šta je to što jednog čovjeka čini svetiteljem? Kakav je bio otac Justin i čime je zaslužio da bude pribrojan liku svetih? E sad, kad bismo upotrijebili njegov jezik, onda bismo mirne duše rekli: nije to uhvatljivo, niti tako lako shvatljivo. Svako stvorenje, a pogotovo čovjek, a naročito takav čovjek, prelazi granice jezika. Nešto možeš da definišeš, da shvatiš, a ima nešto što uvijek ostaje s one strane riječi. Tako je bilo i kod njega. S jedne strane, to je bio jedan potpuno običan čovjek. Recimo, jedna epizoda iz njegovog života. Negdje poslije rata išao je vozom prema ovčarsko-kablarskim manastirima. Sjeo je u kupe i, po običaju, držao u rukama molitvenik. Dolazi neki oficir Titove vojske, vidio ga — kaluđerčić, a on je zaista tako izgledao, jedan skromni kaluđerčić — i počne da ga maltretira, računajući da je to neki prosti kaluđer koji ništa ne zna i da može s njim kako hoće. Otac Justin je jedno vrijeme trpio, trpio, a onda se na kraju okrenuo i rekao: „Gospodine, odakle ste Vi?“ Ovaj odgovori: „Ja sam oficir Jugoslovenske vojske.“ A otac Justin ga ponovo upita: „Dobro, ali odakle ste?“ A ovaj kaže: „Ja sam Srbin iz Šumadije.“ Tada mu otac Justin odgovori: „Pa i volovi pasu šumadijsku travu, pa jesu li i oni Srbi zato što pasu šumadijsku travu? Kakav si ti Srbin kad se tako ponašaš i takav odnos imaš prema Bogu? Poričeš Boga i Svetoga Savu!“ Okrpio ga je otac Justin, a ovaj siromah je, pričalo se, već na prvoj narednoj stanici podvio rep i nestao. Dakle, takav je on bio. I u manastiru kad ga vidite, i na molitvi. Na molitvi je bio sav obuzet molitvom. U oltaru je, sve do posljednjih dana svoga života, teško bilo natjerati ga da sjedne. Recimo, kada se čitaju katizme, stoji kao svijeća. Drži veliki časni krst i pravi ravnomjerne poklone do zemlje. Onda ga, kada je već bio u godinama, sestre i mati Glikerija, opomenu: „Avvo, sjedite malo.“ A on kaže: „Dobro, dobro.“ Pa malo sjedne, a onda opet ustane. Ili, recimo, kada služi Liturgiju, služi tiho, spokojno, finim glasom. Često se dešavalo da za vrijeme Liturgije zarida. Ali on guta suze; vidi se samo kako mu teku niz lice. Po tome što je usporio, recimo kada izgovara jekteniju, moglo se osjetiti da rida. Ko to nije znao, mislio bi da je to normalno, da starac jednostavno sporije govori molitve. A on je, u stvari, bio sav obuzet tim molitvenim žarom i tim duhovnim opitom, da ne kažem i susretom sa Gospodom. Tada prepoznaš da to ipak nije baš sasvim običan čovjek. Inače je razgovarao potpuno normalno, bez ikakve nametljivosti. Nikada nije bio nametljiv u svom govoru i razgovoru. Više je volio da ćuti, da posluša, pa da ponekad nešto kaže, i to odlučno, ako je smatrao da je duhovno korisno. Inače je volio lijepo da se našali i slatko da se nasmije. Evo, danas je ovdje bila naša mati Antonina. Dobro, neće nas ona čuti dok ovo pričamo, pošto je krenula na put za Valjevo. Ona je sestra mati Glikerije, igumanije, a kćerka majke Antuse, koja je takođe u manastiru okončala svoj život. Mati Antonina je, po blagoslovu oca Justina, došla u Grčku da uči ikonopis. Tada, šezdesetih i sedamdesetih godina, prave ikonopisce mogli ste izbrojati na prste. Praktično nije bilo nijednog istinskog poznavaoca drevnog vizantijskog, odnosno pravoslavnog ikonopisa u njegovom izvornom smislu. Zato je otac Justin poslao mati Antoninu u Grčku. Tamo smo bili vladika Atanasije i ja, a kasnije je došao i vladika Artemije. S njom je bila i mati Justina, divna Božija duša, koja je dvanaest puta tajno dolazila kod oca Justina, noseći naša pisma njemu i donoseći njegova pisma nama. Bilo je komunističko vrijeme, a ja sam tada bio emigrant, bacio sam pasoš i dvanaest godina bio potpuni apatrid. Pričali su kako su ispraćali mati Antoninu iz Ćelija, a otac Justin kaže: „Zamisli sada, dođe naša mati Antonina na željezničku stanicu u Atini, a nema nikoga da je dočeka.“ Pa se onda slatko nasmije i doda: „Šta li će naša mati Antonina tada da uradi? Da vidimo.“ Naravno, mi smo je čekali, ali on je to tako njoj govorio. Kasnije joj je, kada se vratila, rekao: „Blago tebi, mati Antonina. Ti sada sve ove svetitelje koje slikaš, oni svi idu ispred tebe na nebesima. Pa kad i ti dođeš kod Gospoda, sveci će reći: ’To je ona Antonina što je nas slikala. Gospode, odmah nju u Raj!’“ Takav je bio njegov humor — blag, topao i duboko duhovit. To sam primjetio i kod našeg Svetog patrijarha Pavla, kao i kod starca Pajsija Svetogorca. Vi ga ovdje u Vranju poznajete preko pokojnog starca Pajsija ovdašnjeg. Taj humor je blagodatan. Uvijek ima svoj smisao i pouku, ali nenametljivo. Ne govori on to radi pouke, kao neki učitelj koji želi da pokaže svoje znanje, nego sama riječ postaje poučna. Tako je bilo i kod oca Justina. Iako je bio univerzitetski profesor, nije bio čovjek koji želi da nekome popuje ili drži predavanja. Kada bi Bog dao neku riječ, on bi je izgovorio kao svoje najdublje osjećanje i saznanje. A tvoje je da li ćeš je primiti ili nećeš. Tako je bilo i u duhovništvu. Svi duhovnici mogli bi mnogo da nauče od oca Justina. Nikada nije htio da ispituje čovjeka na ispovijesti. Ako bi mu neko nešto rekao, on bi to čuo; ako ne bi, nikada nije navaljivao. Tako je nastala i njegova čuvena izreka: „Svakoj duši treba pristupati na golubijim nogama.“ Sjećam se da je bilo riječi o jednom našem bratu koji je imao neka iskušenja. Mi smo o tome govorili ocu Justinu, a on nam kaže: „Djeco, dobro je što ste mi to rekli. Ja ću se pomoliti Bogu, ali ne mogu o tome razgovarati s njim ako mi on sam to ne kaže.“ Pogledajte kakva je tu delikatnost odnosa. Jer, govorio je: „Ljudska duša je kao prepelica. Ako joj ne priđeš na pravi način — odletjeće.“ To su neki detalji koji pokazuju da se radilo o zaista zrelom i iskusnom duhovniku, molitveniku i čovjeku velike ljubavi. Prije svega — hristoljublja. Hristos je za njega bio sve i sva. I očigledno je da se još od mladosti bio dokopao Hrista. Kao što nam je jednom rekao. Šetali smo ispred manastirskog konaka, dole u dvorištu. Razgovarali smo o filosofiji, vladika Atanasije, ja i još neki. Neko je pomenuo filosofe, a on će: „Djeco, da nije bilo Gospoda Hrista, ja bih bio razbarušeni ludi Niče. Ali hvala Gospodu — Gospod Isus Hristos me spasio.“ I odmah su mu potekle suze — dva izvora. Tu je on sav. U tim riječima je sav njegov život i sve njegovo unutrašnje raspeće. Tu je odjednom izbijala dubina njegove vjere i dubina njegovog duhovnog iskustva. A ničega tu nije bilo spoljašnjeg ni namještenog. To je bilo njegovo osnovno svojstvo. Bio je potpuno zdrav Srbin, zdrav čovjek, pun Duha Božijega, pun vjere i molitve, iznutra sav bogousmjeren. U njemu nisi mogao naći ništa drugo osim Gospoda i svetih Božijih ljudi. Stalno je, i u besjedama i u razgovorima, ponavljao: „Sa svima svetima.“ Naš život u Crkvi jeste život u Hristu sa svima svetima. Jedan svetitelj se dodaje drugom svetitelju. Tako je i pisao žitija svetih i prevodio ih, ostavivši nam neprocjenjivo blago za našu Crkvu. Mnogo bi se još moglo govoriti o njemu. U svakom slučaju, ako postavimo pitanje u čemu je njegova svetost, onda je odgovor isti kao i za sve Božije ljude: u tome što je Jedini Sveti bio sve i sva u njihovom životu. Da li srpski narod može da se oduži takvom čovjeku na bilo koji način? Pa ne znam šta bih tu rekao. Što se njega tiče, ne traži on nikakvo oduženje, niti je ikada smatrao da je nekoga zadužio. On je tako živio, prinoseći sebe i sav svoj život kao miomirnu žrtvu Gospodu na dar. I sada, ono jedino što on, uvjeren sam, i sa neba očekuje, a očekivao je i ovdje među nama, jeste da, ako nam je već bio primjer time što je bio i kako je živio, onda i mi malo pogledamo na taj put i potrudimo se. Može se to. Nije lako, ja to znam i iz svoga iskustva, ali je to jedino što priliči pravom čovjeku i pravom narodu. Pa sada, koliko nam Bog da snage, toliko i mi da krenemo za Hristom, pa ćemo vidjeti da je Hristos zaista sladak. To je bio njegov izraz. Upravo se po takvim izrazima može prepoznati njegovo unutrašnje biće. I vjerujem da bi on rekao: „Što se mene tiče, ne morate vi ništa meni. Ali dajte malo Gospodu poslužite. To bi bilo najveće oduženje meni, ako mislite da sam vas nečim zadužio.“   Priredila: Olivera Balaban The post Mitropolit Amfilohije: Kod oca Justina nije bilo ničeg spoljašnjeg i namještenog appeared first on IN4S.