Milica Đurašić – od barske Gimnazije do diplome na Prinstonu

Steći uvjerenje o završenoj osnovnoj i srednjoj školi u Baru, u Crnoj Gori, a potom, svega nekoliko godina kasnije, staviti čuvenu diplomsku kapu prilikom uručenja plakete o završenim studijama na prestižnom Prinstonu može da zvuči kao sinopsis za film. Ali, nije. Ovo je, u najkraćim crtama, životni put Baranke Milice Đurašić. Ona je nedavno diplomirala molekularnu biologiju na slavnom univerzitetu sa sjedištem u Nju Džerziju. Njena završna teza fokusirala se na male virusne RNK molekule koji nastaju tokom replikacije virusa i na njihovu ulogu u aktivaciji imunog sistema i odgovora. Put od Bara do Prinstona, kaže Đurašić, nije bio pravolinijski, niti unaprijed isplaniran. U osnovnoj školi, sama priznaje, više je bila nemiran, nego dobar đak, ali, zahvaljujući pravovremenom usmjerenju tokom srednje škole, Đurašić počinje ozbiljnije da se posvećuje obrazovanju. I ta posvećenost dovela je do diplome ovog prestižnog univerziteta. “Krajem treće godine Gimnazije “Niko Rolović” sam počela da istražujem univerzitete na kojima bih mogla da studiram molekularnu biologiju i sa obzirom da taj smjer nismo imali na Univerzitetima u Crnoj Gori, to se svelo na zemlje u inostranstvu. Pretražujući institucije koje nude finansijsku pomoć međunarodnim studentima naišla sam na Prinston. Nije postojao jasan put kako neko iz Crne Gore stiže do takvog univerziteta, pa sam mnogo toga morala sama da naučim i proces definitivno nije bio nimalo jednostavan”, kaže Đurašić i dodaje da je, takođe, odlazak sa osamnaest godina bio veliki izazov. “Jednom prilikom me je majka pitala kako sam se osjećala kada sam otišla, s obzirom da su svi sem mene bili jako emotivni toga jutra na podgoričkom aerodromu. Moj odgovor je bio da sam se osjećala kao da me je neko bacio usred džungle i dao mi priručnik za preživljavanje. Naravno, odlazak je bio moja velika želja, ali, prvi dani u Americi i dani pred sam put definitivno igraju veliku ulogu na ljudsku psihu. Međutim, upravo kroz sav taj proces sam naučila da granice koje sebi postavljamo često nijesu stvarne”, smatra Đurašić. Proces aplikacije za studiranje na Prinstonu bio je dugotrajan i prilično nepoznat i neuobičajen za nekoga ko dolazi sa naših prostora. “Pored ocjena i vannastavnih aktivnosti, američki univerziteti traže i veliki broj eseja kroz koje pokušavaju da upoznaju osobu iza prijave. Zapravo, mislim da sam kroz taj proces i sama mnogo naučila o sebi. Sjećam se vrlo dobro večeri kada su izlazili rezultati za sve univerzitete Ivy lige. Iskreno, nijesam ni željela odmah da otvorim odluku za Prinston. Toliko mi se dopao intervju i sama aplikacija da sam znala da bi me odbijanje jako pogodilo, te sam prvo otvorila Jejl i Harvard, i obje odluke bile su negativne, pa nijesam znala šta da očekujem. Na kraju kad sam konačno otvorila portal za Prinston i vidjela da sam primljena, trebalo mi je nekoliko minuta da uopšte shvatim šta čitam. To je jedan od onih trenutaka koji vam promijene životni tok i koji ostanu urezani u sjećanje bez obzira koliko godina prođe”, priča naša uspješna sugrađanka. Sumirajući godine provedene u Americi, Đurašić kaže da najteži dio nije bilo studiranje, niti prilagođavanje novoj sredini, koji naravno na svoj način doprinose izazovu i posebnom cijenom na mentalno zdravlje, već činjenica da je bila daleko od porodice u trenucima kada je željela da bude uz njih. “Svaka bolest, porodični problem, praznik, rođendan ili važan događaj podsjeti vas koliko ste zapravo daleko od kuće. To je cijena koju mnogi međunarodni student plaćaju, a o kojoj se možda manje govori. Sa druge strane, godine provedene u Americi donijele su mi iskustva koja nijesam mogla ni da zamislim. Upoznala sam ljude iz svih krajeva svijeta, stekla prijateljstva za cijeli život, putovala, učila nove jezike i kulture i dobila priliku da se bavim naukom na nivou kojem ranije nijesam imala pristup. Mislim da me je upravo taj spoj izazova i prilika učinio samostalnijom, otvorenijom i zahvalnijom za sve što sam imala prije odlaska”, kaže naša sagovornica. Na pitanje kada je počela konkretnije da se interesuje za molekularnu biologiju i ko je posebno zaslužan za njeno ozbiljnije bavljenje ovom temom, Đurašić kaže da je motiv za istraživanje bila njena želja da razumije bolesti i način na koji one utiču na ljude, a da posebnu zahvalnost za buđenje interesovanja duguje svojim gimnazijskim profesoricama. “Tokom odrastanja gledala sam kako se članovi moje porodice suočavaju sa ozbiljnim zdravstvenim izazovima, što je u meni budilo mnogo pitanja na koja nijesam imala odgovore. Željela sam da razumijem šta se zapravo dešava u organizmu, zašto dolazi do bolesti i kako nauka može da pomogne ljudima. U srednjoj školi su veliku ulogu imale moje profesorice biologije, prvo Anđelka Tomović, a zatim Jadranka Tršić. One su među prvima prepoznale moju radoznalost i podsticale me da razmišljam dalje od gradiva koje smo učili na časovima. Zahvaljujući njima biologija je za mene postala mnogo više od školskog predmeta. Dolaskom na Prinston ta interesovanja su se dodatno razvila kroz istraživački rad. Kroz rad u laboratorijama prvi put sam imala priliku da izbliza vidim kako nastaju nova naučna saznanja. Posebno me privukla virusologija, jer se nalazi na raskrsnici između molekularne biologije u širom smislu, imunologije i medicine. Upravo mogućnost da se razumiju mehanizmi bolesti na najosnovnijem nivou I da se to znanje jednog dana pretvori u bolje terapije ili dijagnostiku jeste ono što me i danas najviše motiviše”, kaže Đurašić i podvlači da su je i tokom studija najviše privlačila pitanja vezana za to kako virusi funkcionišu, na koji način ih naš organizam prepoznaje i brani se od njih. Period pandemije koronavirusa, saglasna je Đurašić, učinila je virusologiju vidljivijom nego ikada ranije, ali, ističe, njeno interesovanje za viruse nije nastalo zbog pandemije. “Korona je samo jasno pokazala koliko su zarazne bolesti i dalje važan dio naše stvarnosti i koliko brzo mogu da utiču na živote ljudi širom svijeta. Živimo u vremenu u kojem su države i kontinenti povezani više nego ikada ranije. Dovoljno je nekoliko međunarodnih letova da nešto što je juče bio lokalni problem postane globalni izazov. Pandemija nas je podsjetila da virusi ne poznaju granice i da smo, mnogo više nego što mislimo, međusobno povezani. Upravo zbog toga želim da nastavim da se bavim virusologijom i imunologijom. Najviše me zanimaju pitanja kako virusi funkcionišu, kako komuniciraju sa ćelijama domaćina i na koji način ih naš imuni sistem prepoznaje i pokušava da zaustavi. Vjerujem da upravo bolje razumijevanje tih osnovnih procesa može da dovede do novih terapija, vakcina i dijagnostičkih metoda. Nauka često napreduje kroz mala, postepena otkrića, ali upravo ta otkrića vremenom mogu da imaju ogroman uticaj na ljudsko zdravlje. Voljela bih da svoj budući rad usmjerim ka istraživanjima koja će nam pomoći da budemo spremniji za izazove koje donose postojeće i nove zarazne bolesti”, ističe Đurašić. Tokom perioda studiranja, imala je priliku da bude dio više istraživačkih projekata u više laboratorija i država. “Tokom boravka u Montpeljeu u Francuskoj bavila sam se istraživanjem virusa hepatitisa B i D, dok sam na Prinstonu najveći dio svog istraživačkog rada posvetila virusu influence. Moja završna teza fokusirala se na male virusne RNK molekule koji nastaju tokom replikacije virusa i na njihovu ulogu u aktivaciji imunog sistema i odgovora. Pokušavali smo da razumijemo zašto imuni sistem neke virusne signale prepoznaje veoma efikasno, dok druge gotovo ignoriše. Iako ovakva istraživanja djeluju veoma specifično, ona predstavljaju važan dio šire slike. Što bolje razumijemo kako virusi funkcionišu i kako ih organizam prepoznaje, to smo bliže razvoju novih terapija, dijagnostičkih metoda i strategija za borbu protiv zaraznih bolesti. Ono što me najviše privlači u nauci jeste činjenica da svakodnevno pokušavate da odgovorite na pitanja na koja niko prije vas nije znao odgovor. Upravo ta kombinacija kreativnosti I mogućnosti da se kroz nauku doprinese ljudskom zdravlju motivisala me je da nastavim svoj istraživački put”, priča naša sagovornica. Poredeći sisteme obrazovanja u Crnoj Gori, Americi i načina studiranja na Prinstonu, koji je i za američko tlo specifičan, Đurašić je jasna u stavu da svaki način organizacije i realizacije nastave ima svoje prednosti i mane. Prostora za unaprijeđenje crnogorskog sistema, smatra, ima. “Moje iskustvo je prije svega vezano za Prinston, koji je po mnogo čemu specifičan čak i u okviru američkog sistema. Jedna od stvari koje sam posebno cijenila jeste mogućnost da, pored svoje oblasti, pohađam predmete iz potpuno različitih disciplina. Iako sam studirala molekularnu biologiju, imala sam priliku da učim o književnosti, istoriji, antropologiji i mnogim drugim oblastima. Mislim da je upravo ta širina obrazovanja veoma vrijedna jer podstiče kritičko razmišljanje i povezuje različite načine gledanja na svijet. Sa druge strane, smatram da obrazovanje u Crnoj Gori i regionu često pruža veoma dobru teorijsku osnovu i određenu akademsku disciplinu. Ne bih rekla da je jedan sistem nužno bolji od drugog, već da oba imaju svoje prednosti. Prostor za unaprjeđenje vidim prvenstveno u većem broju prilika za praktičan rad, istraživanje i mentorstvo tokom studija. Naravno, moje viđenje je ograničeno jer nijesam studirala u Crnoj Gori, ali kroz iskustva prijatelja i članova porodice često sam sticala utisak da mladima nedostaje više direktnog usmjeravanja i prilika da rano steknu praktično iskustvo u oblastima koje ih zanimaju. Mislim da bi upravo jačanje veza između obrazovanja, istraživanja i privrede moglo da donese značajne koristi budućim generacijama studenata”, smatra Đurašić. U Americi joj se nerijetko dešavalo da sagovornicima mora da približi odakle dolazi. “Prvo pitanje je često gdje se Crna Gora uopšte nalazi. Dešavalo mi se i da ljudi pomiješaju Montenegro sa Monterejem u Meksiku ili Montevideom u Urugvaju, pa počnu da razgovaraju sa mnom na španskom prije nego što shvate da dolazim sa Balkana. Kada neko ipak zna za Crnu Goru, razgovor obično vrlo brzo ode u pravcu istorije. Ljude često zanima bivša Jugoslavija, raspad zemlje, ratovi devedesetih i da li među državama regiona i danas postoje tenzije. Mislim da mnogi imaju sliku Balkana koja je ostala zarobljena u prošlosti, pa ih često iznenadi koliko su zemlje regiona danas povezane i koliko su svakodnevni životi ljudi slični. Istovremeno, uvijek nastojim da naglasim i ono što Crnu Goru čini posebnom. Iako dijelimo dio istorije i kulturnog nasljeđa sa državama regiona, Crna Gora ima svoj identitet, tradiciju, mentalitet i način života na koje sam veoma ponosna. Uvijek mi je drago mi je kada kroz takve razgovore mogu da predstavim svoju zemlju izvan stereotipa i pokažem koliko je bogata, zanimljiva i jedinstvena”, priča naša sugrađanka. Tipičan studentski dan mijenjao se u skladu sa godinom studija i periodom semestra. “Neki dani bili su više posvećeni predavanjima i laboratorijskim vježbama, dok su drugi bili gotovo u potpunosti rezervisani za istraživanje u laboratoriji i rad na završnoj tezi. U prosjeku bih dan započinjala odlaskom na nastavu, a zatim bih veći dio vremena provodila u laboratoriji radeći eksperimente, analizirajući podatke ili sastajući se sa mentorima i članovima istraživačkog tima. Pored toga, dosta vremena odlazilo je na čitanje naučne literature, pisanje izvještaja i pripremu za nastavu. Naravno, studiranje nije bilo samo rad. Važan dio iskustva činili su prijatelji, studentske organizacije, sportske aktivnosti i druženja. Prinston ima veoma živu studentsku zajednicu i mnogo prilika da upoznate ljude iz različitih zemalja i oblasti interesovanja. Upravo je ta kombinacija intenzivnog akademskog rada i bogatog studentskog života ono što je moje studije učinilo tako posebnim iskustvom”, kaže Đurašić. Na pitanje na koji način i u kojim oblastima bi voljela da doprinese razvoju nauke i zdravstvenih kapaciteta u regionu Balkana, naša sugrađanka kaže da je još na početku karijere i da ima mnogo toga da nauči prije nego što može da govori o velikim projektima ili promjenama. Ipak, vjeruje da svako može da doprinese iz svoje pozicije. “Posebno me raduju inicijative poput Akademske dijaspore Crne Gore, koja nastoji da poveže stručnjake, naučnike i akademce iz naše zemlje širom svijeta i omogući razmjenu znanja, iskustava i mentorstva. Drago mi je što mogu da pomenem da je u pokretanju ove inicijative značajnu ulogu imala i moja sugrađanka, Kristina Đenđinović, takođe biološkinja koja je svoja zvanja dobila u inostranstvu. Mislim da su upravo takve mreže veoma važne jer pokazuju da odlazak u inostranstvo ne mora da znači prekid veze sa Crnom Gorom, već može da stvori nove mogućnosti za saradnju i razvoj. Lično, mislim da trenutno najviše mogu da doprinesem kroz razgovor sa mladima, prezentacije, radionice i dijeljenje iskustava. Kada sam bila u srednjoj školi, prilike da upoznamo naučnike, istraživače ili studente sa međunarodnih univerziteta bile su rijetke. Često je dovoljno da mladi ljudi vide nekoga ko je prošao sličan put da bi počeli da vjeruju da su i takve mogućnosti dostupne njima. Nauka može djelovati veoma daleko i apstraktno, posebno kada dolazite iz manje sredine. Zato vjerujem da su izloženost nauci, mentorstvo i razgovori sa ljudima iz različitih oblasti jednako važni kao i same laboratorije. Ako u narednim godinama budem mogla da pomognem makar nekolicini mladih ljudi da pronađu svoj put u nauci, smatrala bih to veoma vrijednim doprinosom”, iskrena je Đurašić. Za one koji iz Crne Gore odu kako bi se posvetili svom akademskom putu, uvijek ostaje otvoreno pitanje da li će da se vrate. Za Milicu Đurašić je ipak prerano da da definitivan odgovor na to pitanje. “Tek sam završila osnovne studije i trenutno sam u fazi kada želim da nastavim da učim, istražujem i razvijam se kao naučnica. Nauka je međunarodna i često zahtijeva da pratite prilike tamo gdje možete najviše da napredujete. Međutim, nikada nijesam na svoj odlazak gledala kao na prekid veze sa Crnom Gorom. Naprotiv, smatram da znanje, iskustvo i poznanstva koja stičemo u inostranstvu mogu biti vrijedna i za našu zemlju, bez obzira na to gdje fizički živimo i radimo. Naravno, voljela bih da jednog dana postoji još više mogućnosti za istraživanje, razvoj nauke i stručni rad u Crnoj Gori. Mislim da bi upravo prilika da se bavim naukom na visokom nivou, uz mogućnost da svoje znanje direktno primijenim i prenesem drugima, bila veoma snažan motiv za povratak. Za sada ne znam gdje će me naučni put odvesti, ali znam da će Crna Gora uvijek biti dio njega”, navela je Đurašić. Predstojeći period posvetiće radu na poziciji asistenta na istraživanjima, kako bi stekla dodatno istraživačko iskustvo, upoznala nove viruse, razvila nove vještine i iskristalisala svoj dalji profesionalni naučni put. “Nakon toga, naravno voljela bih da upišem doktorske studije. Generalno, najveći interes ostaju interakcije između virusa i imunog sistema, odnosno pitanja kako virusi uspijevaju da izbjegnu odbrambene mehanizme organizma i kako možemo iskoristiti to znanje za razvoj novih terapija i dijagnostičkih metoda. Za sada sebe vidim u akademskoj zajednici, gdje bih mogla da spojim istraživanje, saradnju sa drugim naučnicima i mentorstvo budućim generacijama studenata. Naravno, nauka često vodi ljude neočekivanim putevima, ali se nadam da ću i u budućnosti ostati u okruženju koje podstiče radoznalost, otkrivanje i kontinuirano učenje”, pojasnila je naša sugrađanka. Na kraju, kaže i da ima jasan savjet za mlade iz svog rodnog grada i države. “Mislim da u Baru i Crnoj Gori generalno ima mnogo talentovanih mladih ljudi koji su sposobni za velike stvari, samo im ponekad nedostaje uvjerenje da pripadaju na tim mjestima. Mislim da je najvažnije da ne donose odluke linijom manjeg otpora i iz pozicije komfora. Kada sam se prijavljivala na Prinston, nijesam poznavala nikoga ko je prošao sličan put, niti sam mogla sa sigurnošću da znam kakav će biti ishod. Da sam odustala zato što mi je cilj djelovao pretežak ili nerealističan, danas vjerovatno ne bismo vodili ovaj razgovor. Naravno, put nije lak. Potrebno je mnogo rada, upornosti i strpljenja, a nekada ćete dobiti i više negativnih nego pozitivnih odgovora. To je normalan dio svakog ambicioznog puta. Međutim, mnogo prilika koje mijenjaju život počinju jednom prijavom, jednim mejlom ili jednim pokušajem za koji nijeste sigurni da će uspjeti. Zato bih svakom srednjoškolcu poručila da bude radoznao, da postavlja pitanja i da se ne plaši velikih ciljeva. Sama želja da postanete dio nečega većeg od sebe je jako bitna karakteristika koju morate da pustite da vas vodi naprijed. Mjesta poput Prinstona nijesu rezervisana za neke posebne ljude iz velikih gradova i bogatih sredina. Talentovani, vrijedni i radoznali mladi ljudi postoje svuda, pa i u Baru i Crnoj Gori. Ponekad je najteži korak jednostavno povjerovati da i vi pripadate među njima. I možda najvažniji savjet, nemojte misliti da kroz takve izazove morate prolaziti sami. Đe god da odete, postoji neko naš ko je spreman da pomogne. Naši ljudi širom svijeta često su mnogo dostupniji nego što mislimo, pa tako i ja. Sve što treba da uradite jeste da pošaljete poruku i zatražite savjet”, zaključila je Milica Đurašić.The post Milica Đurašić – od barske Gimnazije do diplome na Prinstonu first appeared on BARinfo.