Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (53)

PREDAVANJE DR NIKOLE DOBREČIĆA O FRANCUSKOM KNJIŽEVNIKU VIKTORU IGOU NA CETINJU 22. FEBRUARA 1911. GODINE – 2. DIO Dr Nikola Dobrečić, erudita i poliglota (budući poglavar Barske nadbiskupije, od 1912. godine), tadašnji profesor Velike državne Gimnazije na Cetinju, održao je naučno predavanje o čuvenom francuskom književniku Viktoru Igoru, na Cetinju 22. februara 1911. godine. O tome je izvjestila ondašnja štampa u Crnoj Gori – listovi „Glas Crnogorca“ i „Cetinjski vjesnik“, a u časopisu „Dan“ (koji je izlazio na Cetinju 1911. i 1912. godine), u dva nastavka tokom navedenih godina objavljeni su glavni djelovi tog Dobrečićevog predavanja na Cetinju. Inače, “Glas Crnogorca” i “Cetinjski vjesnik” o tome izvještavaju na istovjetan način. O tome predavanju “Glas Crnogoraca”, Cetinje, 26. februara 1911, broj 9, na strani 4 piše: “Predavanje d-r Dobrečića. U utorak je držao u Zetskom Domu javno predavanje g. d-r Nikola Dobrečić, nastavnik  Vel. Drž. Gimnazije, o Viktoru Igu kao – pjesniku narodnom i međunarodnom, istakavši ga kao prijatelja slovenskih naroda, naročito prema Crnoj Gori, imajući veze međusobne simpatije s našim uzvišenim Gospodarom. Predavanju je izvolio prisustvovati NJ. Kr. V Knjaz Mirko, g. ministar prosvjete i mnogobrojna publika. Predavanje je bilo primljeno vrlo dobro, za koje je predavaču izrazio čestitanje NJ. Kr. V. Knjaz Mirko”. “Dan”, list za nauku i kniževnost, u broju 1-2, za januar-februar 1912, na stranicama 49-54 objavljuje drugi dio Dobrečićevog predavanja: “Dr. N. DOBREČIĆ: VIKTOR IGO KAO NACIONALNI I MEĐUNARODNI PJESNIK Viktor Igo je pjesnik, oko kojega se gotovo sve nacije takmiče o čast, da su ga one inspirisale, i za to ga one smatraju i poštuju kao svoga pjesnika. Kako se mogu objasniti one velike počasti, čitave Evrope, ona opšta oplakivanja, ona opšta tuga i žalost za onim, čije ime bijaše postalo sinonim domovine? Koji su uzroci stvorili tako intenzivnu, tako jaku simpatiju između Viktora Iga i čitavog svijeta? Bez sumnje on bijaše već u početku svoga rada uzeo svoj polet izvan granica Francuske. On je sačuvao iz svojih prvih godina, koje je proveo u Italiji i u Španiji, neizbrisive uspomene, a u svojim djelima „Les Orientales” naslikao živim bojama orijent grčki, orijent turski, Dunav, Don, orijent azijski, egipatski, mavarski i španjolski. On je proputovao Švajcarsku, Njemačku i Belgiju, a njegova moćna mašta bijaše ga prenijela na sve djelove staroga kontinenta, pa i na drugu stranu Okeana. Zanoseći se Šekspirom i Bajronom on je uzeo za predmete svoga pjevanja Kronvela i Mariju Tjudor; a ugledajući se na Šilera i Getea opjevao njemačke „Les Burgraves”, t. j. gradske načelnike. U Italiji je uzeo Angela i Lukreciju, a u Španiji Rija Blaza, Hernania i Torkveladu. Ali sva ova posmatranja ne bi bila dovoljna, da objasne ono entuzijastično divljenje svijeta za Viktora Iga. Neka čvršća veza spajaše svijet s njime. On bijaše srcem sjedinjen s drugim narodima; s njima je podijelio svoje duševne bolove, svoje muke; on bijaše tumač njihovih osjećanja, i ljekar njihovih nedaća. 1851. godine napisa u „Feuilles d’ Automne” humanitarnu profesiju, koju je cio svijet strasno čitao. U njoj Igo nabraja sve nevolje, sve jade, sve muke, koje tište pojedine narode, te tješi nevoljnike, krijepi žalosne, upućuje na nadu boljih dana one, koji su izgubili svaku nadu u budućnost. Borbe za nezavisnost Grčke, koju on naziva „našom majkom“, a takođe i heroji Janjine, Misolonga Kija, Navarina, Camarisa inspiriraju njegove najzvučnije stihove. Niko nije većim oduševljenjem branio opravdanu vojničku misiju francuskih četa pod vodstvom pukovnika Favijera i drugih, za oslobođenje potištenih naroda i otresanje varvarskog jarma. On je vazda bio pomoćnik i zaštitnik svih slovenskih naroda i prema njima gajio naročite simpatije, što pokazuju njegovi divni stihovi u „Chants de Crèpuscule”, među kojima je i ovaj: console”. „Oh! peuples douloureux, douloureux, il faut qu’on vous. On je bio u vezi sa svima slavnim i glasovitim ljudima svoga vremena. Svrhu svega, u svome izgnanstvu, izvan domovine, on je postao građanin čovječanstva, građanin međunarodni. S one strane mora pruža ruku velikim ljudima Italije i daje im pomoć u dobrovoljno skupljenim prilozima; on podiže svoj glas u korist „John Brown-a”, i Wilhelma Oberdank-a”; u čvrstoj je vezi sa ruskim hrabrim borcima. — U opšte svi, koji su bili progonjeni, potišteni, k njemu se obraćaju kao svome branitelju i utješitelju. Viktor Igo traži od engleske vlade pomilovanje Irskih pobunjenika, i u tome postizava potpuni uspjeh. On traži od kralja Maksimilijana milost za pobunjene Meksikance; on uzima u svoje ruke opravdanu stvar hajitskih crnaca: i kao veliki filantrop, prvak među drugim velikim ljudima, pledira za potpuno ukidanje, za supresiju ropstva. – Taj čovjek, koji je utješio Francusku, tješi takođe i sve druge narode. On čini čuda svojom pjesmom, i njegov glas dopire na sve strane svijeta. Taj fakat, da su njegovi stihovi i njegova djela dirnula cio civilizovani svijet, ide uporedo s tim, da je njegov plodni rad prodro u najšire slojeve narodne mase. On je dirnuo sva srca od najnižih do najviših slojeva ljudskoga društva, a to s toga, što se niko do njega nije pokazao rječitijim braniteljem, neznatnih, poniženih siromašnih i ne- voljnih. Niko drugi i niko bolje od pisca: „Zadnjih dana jednog osuđenika”. „Klodija“, „Radnika” i „Jadnika” („Les Misérables”), nije skrenuo pažnju moćnih, bogataša i sretnika ovoga svijeta na sve nevolje i na sve slabosti, koje su nerazdvojne od prirode ljudskoga roda. U svom velikom pjesničkom zanosu misli, da je moguće potpuno potpuno nestajanje, ukinuće svakoga zla moralnog i socijalnog; ali ova nada, premda je šimerična u samoj sebi, nije ipak ništa manje plemenita, kad je označena kao ubjeđenje jednoga Viktor Iga. Ovo je glas savjesti, i ako nije glas razloga, i s toga se moraju oprostiti ovakve utopije velikom pjesniku. Njegove plemenite utopije, o univerzalnom miru, univerzalnoj ljubavi, univerzalnom bratstvu, tope se u teoriju optimističku i idealističku, teoriju progresa radom i naporom. To je ona teorija, kojoj čovječanstvo mnogo duguje, jer ova iluzija uzdržava i vodi čovječanstvo od samih njegovih početaka. On mu dozvoljava da se podigne poslije svojih padanja i da podignuvši se krene s novim zanosom. Viktor Igo, u svojoj vjeri u progres nalazi neiscrpivi izvor utješljivih dokaza, da će iz istih ratova, revolucija, i ruševina iskrsnuti sjajna budućnost sloge, svjetlosti i harmonije. Njegove su riječi: „Derrière le mur d’ombre, qui voile l’ horizon des siècles”. Moglo bi se navesti mnogo primjera, u kojima se ova ideja razvija, počevši od „Feuiles d’ Automnes” do „Les Vents d’ Esprit”; a poznato je, da je ovo glavna misao njegovog slavnog djela: „La légende des siècles”. Ideje pravde, slobode, progresa, mira, civilizacije, ideala, one su po svojoj definiciji ideje univerzalne i vječite; one sačinjavaju stalni i neotuđivi fond čovječanstva; one su ideje cijeloga svijeta, i evo zašto je V. Igo bio pjesnik i građanin cijeloga svijeta. On je najvještiji pisac, koji se je ikad bavio ovim opštim, metafizičkim, apstraktnim i generalnim idejama, i to ga zaista najviše čini kosmopolitskim piscem u najširem smislu ove riječi. On je bio, ako hoćete, gostoljubivo ognjište, gdje su sve domovine dolazile, da što više ljube i služe istini, ljepoti, pravdi, miru, slozi, jedinstvu i slobodi. Poslije svega ovoga, mislim, da mu se drage volje može oprostiti ona oholost i previsoko mišljenje o samom sebi. On sam sebe naziva: vještim civilizatorom, apostolom, uzvišenim sijačem, prosvijetljenim prorokom, magioničarom, pastirom naroda, anđelom, modernim Prometejem, Mojsijem na Gori Sinajskoj“, šta više: naziva se: „Atlas, Montblank” i na kraju „zubljom, koja rasvjetljuje svijet”. Pod ovim potonjim vidom, on se javlja stranim nacijama i one ga sebi jedino pod njim i predstavljaju. Mislim, da mi je uspjelo dovesti u sklad dvije na oko suprotnosti: kako je V. Igo mogao biti ujedno i nacionalni i međunarodni pjesnik? Kako je on mogao biti genije bez državnih granica, a da ništa ne žrtvuje od svojih dužnosti prema svojoj otadžbini? Igo je bio duša i srce Francuske, te on mišljaše, da Francuska mora ostati duša i srce cijeloga svijeta. Nije li on mnogo puta nazvao Pariz „cité-soleil”, „capitale des peuples”. „grad-sunce”, „prijestonica naroda.”  „Qui combat la France ataque L’avenir”. Ko napada Francusku, napada budućnost. Tako govori on u „L’ année terribbe”. On se bijaše realno identificirao s Francuskom, on simvoliziraše njene velike ideje, njenu nesebičnost, njena požrtvovanja, ideale moralne i socijalne i njenu ljubav prema čovječanstvu. Ali on rasprostiraše sve ove ideje, kao sunce svoje zrake, po cijelome svijetu. U inostranstvu bijahu se navikli da sude po V. Igu o namjerama i težnjama Francuske, i kad bi on uzeo pero u ruke, ili da uguši kakvo zlo u svom početku, ili da prekine kakvu nepravdu, izgledaše u svim prijestonicama svijeta, kao da se čuju otkucaji srca Francuske. Da, kad V. Igo govoraše, Francuska govoraše; i narodi slušahu njegove riječi s nekom vrstom religiozne tišine. Ovaj izraz neće izgledati prećeran, ako se pomisli da je petak, dan u kome je on umro, od nekih naroda smatran kao veliki Petak. I tako njegov kozmopolitizam ne samo što se nije opirao njegovom patriotizmu, nego je bio takođe logična pošljedica istoga, ili bolje, njegov široki patriotizam objašnjava njegov kozmopolitizam. On je složio ovu tezu i antitezu u jednu višu sintezu, dostojno najvećih duhova, kao što je bio Lajbnic. On oživ- ljuje duh naroda, širenjem duha francuskog. On govori Francuskoj: „Služi čovječanstvu i postani majka svijeta“; a čitava njegova djela s druge strane govore svijetu: „Časti, poštuj, ljubi Francusku i budi joj blagodaran”. „Tout peuple a deux pays, le sien et puis la France” Igova je riječ. Po njoj dobija cijenu i ona jezgrovita formula: „Quand la France pleure, le monde gémit”. Kad Francuska plače, svijet uzdiše.The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (53) first appeared on BARinfo.