O djeci i roditeljima – I to je život 12.6.2026.

O neiscrpnoj životnoj temi koja se odnosi na odgoj i odnos roditelja i djece – danas ćemo u emisiji I to je život razgovarati sa dr. sc. Dašom Poredoš Lavor. Isto tako ovom tematskom emisijom Petrinjski radio i Portal 53 daju podršku provedbi Programa ROD – Roditelji Odgovornog Djelovanja kojeg provodi Građanska inicijativa „Moj grad Sisak“ a koji se provodi od 1. 12. 2025. i trajat će 12 mjeseci. Projekt sufinancira Ministarstvo demografije i useljeništva u ukupnom iznosu od 27.345,00 € u sklopu Poziva za dodjelu financijskih sredstava „Projekti organizacija civilnog društva usmjerenih podršci roditeljstvu u 2025. godini.“ Partner na projektu je Knjižnica i čitaonica Popovača. Za početak recite nam nešto o odnosu roditelja i djece u suvremenom društvu. Jedan od najtežih oblika iskazivanja ljubavi i brige je postavljanje granica, koje djetetu tijekom odgoja zapravo šalju poruku: Važan si mi, stalo mi je do tebe. Od roditelja se danas često mogu čuti rečenice poput – “… ja ne mogu više s njim; ne znam što da radim, užasno je tvrdoglava; baca se po podu kad nije po njegovom; vrišti nasred ceste i u trgovini ako joj odmah ne ispunimo želju” i sl. I onda kada kažemo roditeljima da takva ponašanja nisu prihvatljiva i da se oni trebaju mijenjati – mnogi postaju razočarani jer ne očekuje odgovor da se moraju mijenjati, da ne postoji dugme koje se samo stisne i dijete se odjednom počne drukčije ponašati i slušati roditelja. Svi roditelji djeci žele najbolje, trude se pružiti im ono što sami nisu imali, ali kad zastanu i vide što su time postigli, često može biti kasno. Jedan od najtežih oblika iskazivanja ljubavi i brige je postavljanje granica. A upravo granice djetetu tijekom odgoja šalju poruku: Važan si mi i stalo mi je do tebe. Za zdrav emocionalni razvoj ključno je da djeca imaju sigurnu, stabilnu i predvidljivu okolinu, a nju uz topao i brižan odnos s roditeljima dobivaju kroz jasna pravila i očekivanja. Ako to nije tako, djeca teško mogu znati što je dopušteno i prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji ne postave jasnu granicu dopuštenoga, dijete ne može znati što očekuju od njega. U takvim situacijama će lutati u traženju granica, pa često i pogriješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspjeha u onome što radi. Dijete osjeća i brigu o sebi jer roditelji mu daju mogućnost uspjeha u određenim granicama, te na taj način dijete postaje sigurnije, odvažnije i osjeća se voljeno. Iako roditelji često misle da, ako postavljaju granice, djeca će se osjećati loše, neshvaćeno, neispunjeno, upravo je suprotno – djeca kojoj je sve dopušteno i koja nemaju zadanih granica osjećaju se izgubljeno, zanemareno, nevoljeno, kao da se o njima ne vodi briga, kao da nisu važni. Zadatak roditelja ne bi trebao biti da je djetetov zabavljač, uvijek na raspolaganju i da zadovoljava različite želje. Kako potaknuti i razvijati djetetovu samostalnost? Unatoč tome što je blizak i topao odnos roditelja i djeteta osnova za osjećaj sigurnosti, odgovoran i zreo roditelj će poticati i zdrav stupanj odvajanja djeteta, naravno u skladu s dječjim razvojem. Pretjerana povezanost roditelja i djeteta, koja ograničava samostalnost, onemogućit će djetetu stvaranje kvalitetnih i zdravih emocionalnih veza s drugim ljudima. Kad dijete želi samostalno jesti prvi put, treba ga pustiti da jede, a ne da ga i dalje hranimo zato jer će se tako manje zaprljati, više će pojesti i slično. Ili mu dopustiti da samo zaveže tenisice kad to želi, i da pritom vodimo računa o vremenu ujutro kad idemo u vrtić i na posao, a ne da kažemo djetetu: Daj ja ću, moramo biti brzi, kasnimo. Takvo roditeljsko ponašanje djetetu šalje poruku: Ti to ne možeš, nesposoban si, a takve poruke dijete ne bi trebalo dobivati od roditelja. Kako pravilno i kvalitetno postaviti granice? Granice i pravila trebali bi biti jasni, konkretni i dobro definirani. Treba uvažavati potrebe i roditelja i djeteta. Najbolje bi bilo postaviti granice unaprijed, odnosno prije nego što dođe do problema. I bilo bi važno oblikovati ih u afirmativnom obliku, odnosno u razgovoru biti usmjeren na pozitivne ishode. Primjerice: “Možeš ići s društvom van za vikend ako ovaj tjedan budeš imao napisane sve zadaće u školi”, a ne: “Nećeš s društvom van za vikend ako ovaj tjedan u školi budeš imao minusa zbog nenapisanih zadaća u školi”. Naravno, granice će, biti djelotvorne samo ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja, toplih emocionalnih odnosa i međusobna poštivanja, jer tada ne dovode do stresa u odnosima. Recite nam nešto o pohvalama. Kad god je moguće, dijete treba pohvaliti i omogućiti mu neke privilegije za poželjna i prihvatljiva ponašanja. Ako se dijete ponaša neprihvatljivo i neprimjereno, važno je biti siguran da zna što je bilo neprihvatljivo u tom ponašanju prije nego što mu se zbog toga ukine neka privilegija. Ukidanje privilegija nikad ne smije značiti ukidanje roditeljske ljubavi, niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba. Takav oblik postavljanja granica uči djecu da ne mogu uvijek dobiti ono što žele, onog trenutka kad to žele – te da budu suosjećajna, poštuju sebe i druge, znaju zadovoljavati vlastite potrebe i želje – s odgodom, te se učiti samokontroli. Što ja važno pri postavljanju granica u odgoju? Prilikom postavljanja granica u odgoju važno je saslušati dijete, donijeti odluku smireno, ne u ljutnji, upoznati dijete s posljedicama određenog ponašanja ako ne poštuje dogovor te – biti dosljedan. Kad su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih, kritizirati, tješiti ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. U velikom broju slučajeva roditeljima je najteže ostati dosljedan, a to je najveća pogreška koju mogu učiniti, jer djeca tako uče da pravila ne postoje, da roditelje mogu nagovoriti, manipulirati, da zapravo ne moraju slijediti pravila – i da za to ne postoje posljedice. A potom se jako iznenade kad, primjerice, krenu u školu, pa učiteljica primjenjuje pravila i daje minuse za neispunjene zadatke ili u adolescenciji kad ostanu vani nakon zakonske granice, pa ih policija privede i zove roditelje i socijalnu službu… Ako ste dosljedni, dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati bilo kada i bilo gdje. To, naravno, ne znači da treba biti rigidan cijelo vrijeme. Katkad je potrebna i fleksibilnost, ako dijete navede pravi argument ili vi vidite da mu je do nečega iznimno stalo – na taj način mu dajete do znanja da uvažavate njegovo mišljenje i cijenite ga. Da li se granice definiraju i postavljaju trajno – ono što bi ljudi rekli jednom za uvijek – ili one trebaju biti fleksibilne? Granice ne trebaju biti postavljene “jednom zauvijek”, nego se s vremenom trebaju mijenjati. Treba ih prilagođavati kako djeca rastu i razvijaju razinu odgovornosti. Uz to, kod postavljanja granica ne smije se dovoditi u pitanje ljubav prema djetetu niti povjerenje. Granice su samo linije koje označavaju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije. To djetetu daje do znanja dokle smije ići prije nego što njegovo ponašanje postane neprihvatljivo. Dobro postavljene granice nisu utemeljene na djetetovu strahu od roditelja, niti na strahu od ljutnje i kazne. One dopuštaju djetetu da pozitivne i negativne posljedice doživi u sigurnom okruženju bezuvjetne roditeljske ljubavi. Takve granice omogućuju djeci da budu odgovorna za svoje ponašanje. U novije doba mogu se čuti i rečenice da djeca kažu: Imam i ja prava, ne smije mi mama/tata tako naređivati, ja se hoću igrati, ili stariji: Što mi mogu, imam pravo ostati vani do kad hoću, nemaju mi oni pravo to zabranjivati… Takve rečenice su često rezultat sadržaja u medijima i na internetu koji čuju, pročitaju, pa ih onda koriste na način koji je njima prihvatljiv ili da dobiju ono što žele. No, do najvećih teškoća dolazi kad se i njihovi roditelji zbune i onda se zabrinu i pitaju narušavaju li oni doista dječja prava i čine li nešto loše kao roditelji. Tada je važno da i jedni i drugi znaju kako uz razna prava koja imamo – idu i odgovornosti. Kod djece i mladih – roditelji trebaju moći procijeniti koliko odgovornosti dijete može snositi s obzirom na svoj razvoj, dob, sposobnosti, jer nije isto kad jednogodišnje dijete slučajno gurne vazu koja se razbije ili kad adolescent u ljutnji baci vazu na roditelja. Ako se roditelj teško snalazi u tome kolika razina odgovornosti je prikladna za koju dob, što je posve očekivano, dobro je savjetovati se s vrtićkim/školskim stručnim radnicima, otići na predavanja o roditeljskim vještinama, u “školu za roditelje” i sl… Kad mi odrasli ne dajemo djeci dobar primjer ponašanja? Kad vičemo.  Kad djeci naiđe žuta minuta i počnu vrištati i trčati po kući – ispravan je postupak  da im roditelj (ili druga odrasla osoba) priđete s ljubavlju i pažnjom, zagrli ih, pitat ih što nije u redu i što žele. Naredba, izrečena ljutitim i povišenim glasom: „Smirite se!“ -upravo ima suprotan efekt, jer od nr. roditeljske nervoze djeca se uznemire još više. Vikanje na djecu neće pomoći niti roditelju –  niti djeci. Roditelja će vjerojatno gristi savjest kasnije, a djeca će naučiti da komuniciraju prateći model roditeljskog ponašanja i postati prave galamdžije. Prvo treba provjeriti da li su djeca gladna, da li im se spava, da li ih treba presvući ili ih možda nešto boli. Ukoliko nije ništa od toga – onda im je vjerojatno samo dosadno. Taktike kojima valja pribjegavati kad krene bura su grljenje, golicanje, promjena lokacije (djeci brzo dosadi boravak u jednoj prostoriji i obično žele negdje drugdje) ili promjena aktivnosti (kad im dosadi igranje sa njihovim igračkama, možete im predložiti npr. da vam pomognu da promijenite posteljinu). Mnoga djeca uživaju odraslima pomagati u raznim kućnim aktivnostima. Bitno je da se navedeno provodi na zabavan način, uz puno smijeha i opuštenosti. Kad govorimo ružne riječi. Važno je suzdržavati se od psovanja i izgovaranja ružnih riječi – i pred djecom i uopće u životu. No, ružne riječi se mnogima omaknu onda kada im nešto ne ide, kada su nezadovoljni, iznenađeni i frustrirani nekom životnom situacijom. Događa se da djeca s pozornošću promatraju ponašanja odraslih i s zadivljujućom preciznošću ih ponavljaju. Ne znaju tečno izgovoriti svoje ime, ali nekim čudom psovke uvijek znaju precizno ponoviti. Potrebno je da odrasli Zamjene psovke nekim finim riječima i kad hoće da opsuju izgovore riječ kojom su zamijenili dotičnu psovku. Lakše će odrasla osoba  sebe korigirati i dovesti u red, nego govoriti djetetu da ne smije psovati i ljutiti se na njega. Bacanje smeća gdje stignemo. Neki odrasli dok nitko ne gleda bace na ulicu papirić, žvakaću, opušak od cigarete, pod isprikom da u blizini nema košare za otpatke, a ne želite da pune svoje džepove ili torbu smećem. Ne bi trebao biti nam problem staviti papirić ili slično u džep ili nositi ono što nam više ne treba do mjesta gdje ćemo naići na košaru za otpatke.  To je malo truda, a rezultat je brzo vidljiv, ukoliko bi ga se više ljudi pridržavali. Zanimljivo je kako se ljudi ponašaju u automobilu, pa na očigled drugih – opušteno izbacuju smeće van. Da ne spominjemo prst zavučen u nos nešto malo češće kod muške populacije, kao da nisu svjesni da ih drugi ljudi mogu vidjeti. Čitala sam davno jedan tekst da se ljudi u automobilu ponašaju kao da su u nekoj zaštićenoj kapsuli, koja ih sakriva od vanjskog svijeta. Događa se da imamo dojam da nas drugi ne vide dok smo u automobilu i shodno tome smo prilično opušteniji, nego kad iz njega izađemo. Ima jedna zgodna uzrečica: „Učini nešto kad si sam, učinit ćeš i kad te je sram.“ Ne koristite čarobne riječi pristojnosti. Dijete vas posluša i nešto vam dohvati, a vi mu ne zahvalite. Dajete mu nešto i ne sjetite se da kažete izvoli. Učinite nešto pogrešno i ne kažete oprosti.  Samo izdajete naredbe „Daj mi ono!“, „Učini ovo!“ –  pri tom ne koristeći riječ molim te. Poslije se štrecnete od neugodnosti kad vam ono odgovori istim tonom ili pocrvenite kada to učini nekom drugom. Još jedna stvar koju često radimo djeci je da ih prekidamo u sred rečenice. Žurimo, na pameti su nam neke druge stvari i nemamo strpljenja da slušamo dječja naklapanja i zapitkivanja o nekim banalnim stvarima. Činjenica je da su stvari o kojima djeca žele nam pričati – vrlo važne u njihovom svijetu i da ih povređujemo (iako nam to nije namjera) kada ne saslušamo što nam žele reći šaljući im poruku da nam njihovo mišljenje nije dovoljno važno da bi ga čuli, što se negativno odražava na dječje samopouzdanje. Konstantno dječje zapitkivanje može biti zamorno, ali je lijepo kada su radoznala i željna da nauče. Sigurno vam je draže to, nego da su nezainteresirana za svet oko sebe. Kada prekidamo djecu u sred razgovora, djeca će misliti da je u redu da i ona prekinu nekog drugog i neće naučiti da budu dobri slušatelji i nesebični u komunikaciji. Čovjek koji drugom posveti vrijeme pažljivo slušajući što mu se govori i ne prekida drugu osobu dok izlaže svoje mišljenje je svima omiljeni sugovornik. U suštini većina ljudi je navikla da tako komunicira sa svojim članovima obitelji i bliskim prijateljima, pa se može činiti da što nam je neko bliži – ružnije se ophodimo prema njemu. Greške koje svakodnevno pravimo postanu vrlo vidljive u odgoju djece. Ukoliko ranije počnemo ispravljati ih kod sebe, manje patnje ćemo imati s ispravnim odgojnim postupcima kod djece. Što bi nam još poručili za kraj … Dobar i kvalitetan odgoj gradi se na bezuvjetnoj ljubavi, emocionalnoj dostupnosti djetetu, strpljivosti, poštovanju, toleranciji, ohrabrivanju i prihvaćanju, ali i preuzimanju roditeljskih obveza i odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koji se slijede i poštuju.   The post O djeci i roditeljima – I to je život 12.6.2026. appeared first on Portal53.