Rikijevo „vaznesenje“ nad Crnom Gorom!

  Piše: Donko Rakočević Umjesto Isusa Hrista, Riki Martin se juče „vazneo“ nad Crnom Gorom! Uoči referenduma, u reviji Istok, aprila 2006. godine, u tekstu pod naslovom „Referendumski rulet“, napisao sam: „Upuštanje u referendumsku utakmicu sa jednim totalitarnim režimom moglo bi da bude političko samoubistvo snaga koje se zalažu za zajedničku državu, odnosno nesvjesno ali dobrovoljno davanje formalnog legitimiteta desrbizaciji Crne Gore.“ To sam lično, oči u oči, tada rekao i Predragu Bulatoviću, koji je bio na čelu pokreta za zajedničku državu. Na žalost, to moje predviđanje se i ostvarilo. Posle pokradenog referenduma, usledila je hajka na sve što je srpsko, samim tim i na sopstvenu istoriju, na temelje na kojima se gradila istorijska Crna Gora. Referendum je bio veliki društveni potres, da ne kažem zemljotres u Crnoj Gori, katastrofalniji od onog iz 1979. godine. Podijelio se narod, vlast se usmjerila protiv srpskog naroda, protiv srpske ideje u Crnoj Gori. Današnja Crna Gora bolje reći Montenegro, u potpunosti je okrenula leđa bratskoj Srbiji, a priklonila se tuđinu, vjerujući da će joj s njim biti bolje i ljepše. Rovariće, potkazivati, optuživati Srbiju za svoje nesposobnosti i za svoje nedjela, igrati u kolu sa crnim đavolom samo da ne bude sa bratom, pri tom gubiti jezik, pismo, vjeru prađedovsku… Tome smo svjedočili i juče: umjesto da slavi Spasovdan – Vaznesenje Hristovo na Nebo, Crna Gora je slavila odvajanje od brata, i to uz muziku homoseksualca Rikija Martina. Montenegrini spas ne traži u Isusu Hristu, nego u nastranim likovima zapadne civilizacije. Elektronska muzika umjesto gusala i predivnih crnogorskih izvornih pesama. Vještački svjetlosni efekti umesto božanske svjetlosti sa Istoka. Čovjek treba da poznaje tuđe, ali mora da zna, da pamti i da poštuje svoje. Samo tako će osjećati da je građanin svijeta, a ne „sirak tužni bez iđe ikoga“. Da bi se živjelo sa svijetom, i da bi se bilo dio svijeta, potrebno je znati strane jezike, poznavati istoriju i kulturu drugih naroda, ali ne nagrđivati sopstveni jezik, zapostavljati sopstvenu kulturu i tradiciju i gubiti samosvojnost. Zvaničnu istoriju uvijek pišu pobjednici. Zato su tumačenja događaja često promjenljiva i prilagodljiva potrebama dnevne politike. Više nego  u tako oktroisanu istoriju, vjerujem u narodno pamćenje, taj pokret otpora protiv krivotvoritelja istorije. Nije ovo prvi put da neko hoće da nam kroji prošlost kako bi nam po tim novim rezovima lakše proštepavao budućnost. Navikli smo mi na to. I baš zato što nam nije prvi put, ja se ne plašim. The post Rikijevo „vaznesenje“ nad Crnom Gorom! appeared first on Sedmica.