U CENTAR GLOBALNOG KAPITALA Krieg: Kako je iranski rat slomio ambicije ‘Male Sparte’

Piše: Andreas Krieg, thebosniatimes.ba Ujedinjeni Arapski Emirati proveli su dvije decenije pokušavajući izbjeći uobičajenu sudbinu malih država kroz mrežnu moć hiperpovezanosti. Gradili su luke, kupovali utjecaj, njegovali milicije, udvarali se Washingtonu, držali se za Moskvu i Peking, te projicirali sliku zemlje previše spretne, previše bogate i previše korisne da bi je geografija stjerala u kut. Brend “Mala Sparta” zvučao je manje kao nadimak, a više kao doktrina: mala federacija sa ambicijama srednje sile, relativnom vojnom izvrsnošću i dovoljno mrežne moći da oblikuje svoje strateško okruženje pod vlastitim uvjetima. Posljednja tri mjeseca otkrila su trenje između ambicija Abu Dhabija i geopolitičke realnosti. Iranski napadi na infrastrukturu Zaljeva suočili su Abu Dhabi s disonancom između njegove samopercepcije kao srednje sile i njegove strukturne ranjivosti kao male države. Predsjednički savjetnik Anwar Gargash nedavno je napao susjede i partnere, objavivši na X (ranije Twitter): “Prijatelj se pretvorio u posrednika umjesto da bude postojani saveznik i podržavalac.” Njegov post odražava frustraciju u Abu Dhabiju zbog nemogućnosti države da iskoristi svoj utjecaj kako bi okupila susjede i partnere oko agresivnijeg stava prema Iranu. U članku prošlog mjeseca, emiratski komentator Tareq al-Otaiba osudio je arapsku solidarnost i multilateralizam zbog njihove nemogućnosti da kolektivno odvrate iransku agresiju. Mjesec dana ranije, njegov stariji brat, ambasador UAE u Washingtonu, Yousef al-Otaiba, u kolumni je najavio spremnost Abu Dhabija da se pridruži “međunarodnoj inicijativi” za ponovno otvaranje Hormuškog moreuza, pri čemu su UAE spremni da podijele operativni teret. Ove poruke prkosa imaju za cilj da prikriju težu istinu: akumulirane poluge uticaja UAE nisu se pretvorile u stratešku autonomiju kada su se suočile sa prisilnom moći neobuzdanog Irana. Nemilosrdni model Pretpostavka da moć mreže može zamijeniti stratešku dubinu pokazala je svoja ograničenja. Pod predsjednikom Mohammedom bin Zayedom, Abu Dhabi je usavršio oblik državništva zasnovan na međuzavisnosti zasnovanoj na oružju. Logistički koridori i čvorišta, suvereni fondovi, informacione i medijske mreže, trgovci robom, privatne vojne i sigurnosne kompanije i posrednički odnosi od Jemena do Sudana dali su UAE-u doseg daleko iznad njihove veličine. Model je bio pametan, često efikasan, a ponekad i nemilosrdan. Omogućio je Abu Dhabiju da se uključi u sukobe, tržišta i diplomatske pregovore, održavajući auru države koja oblikuje događaje umjesto da ih trpi. Performanse neranjivosti sudarile su se s materijalnim činjenicama blizine, demografije i ovisnosti o vanjskim sigurnosnim garancijama. Ali moć kroz mreže ne daje efekat u Zaljevu. Kada je Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) odlučio eskalirati, impresivni portfolio UAE-a nudio je malu prisilnu vrijednost. Uprkos tome što su UAE namamile ruski novac i oligarhe pod svoju jurisdikciju, Moskva nije stala u odbranu Abu Dhabija. Peking je izrazio poznati jezik zabrinutosti i stabilnosti. Washington je uvjeravao, ali je vrlo malo učinio u smislu odvraćanja. Upravo je struktura koja je UAE učinila nezamjenjivim otkrila i njihova ograničenja. Biti središte globalnog kapitala, logističko čvorište za svjetsku trgovinu i partner svakoj velikoj sili učinilo je UAE glavnom metom za IRGC. A upletenost finansijskih mreža IRGC-a u emiratske finansijske institucije i logističke kompanije nije bila dovoljna da se suzdrži susjed koji je spreman podnijeti bol. To je paradoks emiratskog državništva. UAE je izgradio jednu od najsofisticiranijih mašina utjecaja u regiji, ali ostaje zarobljenik geografije. Njegove luke nalaze se na pogrešnoj strani iranskog raketnog i dronskog dometa. Njegovo bogatstvo ovisi o povjerenju, povezanosti i neprekidnim tokovima. Njegova ekonomija je meta upravo zato što je otvorena, vidljiva i globalno umrežena. Iskazivanje prkosa Sve što Iran treba učiniti da strateški oslabi UAE jeste da podsjeti investitore, osiguravatelje, brodarske kompanije i iseljenike da Emirati nisu izuzetak od nesigurnosti Zaljeva. Zato trenutna retorika zvuči tako krhko. Abu Dhabi želi sačuvati imidž Male Sparte: disciplinirane, nedodirljive, sposobnije od svojih susjeda i svakako ne toliko ranjive kao druge male zaljevske države. Pa ipak, rat je pokazao da su UAE izložene istim regionalnim pritiscima kao i svaka druga mala zaljevska država. Performanse neranjivosti sudarile su se sa materijalnim činjenicama blizine, demografije i zavisnosti od vanjskih sigurnosnih garancija. Ambiciozni vojni udari Emirata unutar Irana, kao odmazda za iranske udare na kritičnu nacionalnu infrastrukturu UAE, malo su doprinijeli vraćanju ravnoteže odvraćanja sa IRGC-om koji uživa mnogo veću toleranciju na bol od država Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC). Ovi udari uslijedili su nakon pokušaja Mohammeda bin Zayeda da nagovori svoje susjede da se pridruže UAE u odlučnijoj, zajedničkoj vojnoj kampanji protiv Irana. S obzirom na to da zahtjev nije uzet u obzir, Abu Dhabi se od tada pribjegava strateškim komunikacijama kao preferiranom alatu za signaliziranje prkosa, asertivnosti i snage. Poruke Emirata su stoga često išle na štetu njihovih susjeda u Zaljevu, GCC-a, Arapske lige i posredničkih partnera poput Pakistana, optužujući ih da ne stoje dovoljno čvrsto uz UAE. Ali žalba također otkriva dublji problem: Abu Dhabi je godinama pokušavao prevladati kolektivne sigurnosne dileme Zaljeva. GCC je tretirao manje kao neophodan regionalni poredak, a više kao ograničenje emiratskim ambicijama. Sada, pod pritiskom, otkriva da su isti susjedi koje je nekada nadmašio ujedno i susjedi bez kojih ne može stabilizirati vlastito okruženje. Udvostručavanje snage Instinkt u Abu Dhabiju će biti da se udvostruči snaga u informacionom okruženju. Bit će više lobiranja u Washingtonu, više strateških poruka u zapadnim prijestolnicama, više kuriranih narativa o otpornosti i izuzetnosti Emirata i više tihih brifinga o nepouzdanim susjedima. Pokušavat će se ova kriza pretvoriti u dokaz da UAE zaslužuje jače zapadne garancije i tvrđi stav prema Iranu. Ali to neće riješiti problem. UAE ne trebaju samo jača bilateralna uvjeravanja od Sjedinjenih Država ili glasnija diplomatska kampanja protiv Teherana. Moraju prihvatiti da se njihova sudbina ne može autonomno odrediti. Jedini održiv put do sigurnosti Emirata vodi kroz regionalni sigurnosni kompleks u kojem Saudijska Arabija, Katar, Oman, Kuvajt, Bahrein i UAE prepoznaju da su njihove ranjivosti zajedničke, čak i kada se njihove politike razlikuju. Ne može se pretvarati da se jedna od njih može osigurati dok se druge brane, posreduju ili spaljuju. Abu Dhabi mora prestati tretirati posredovanje Pakistana, Katara ili Omana kao izdaju i početi ga doživljavati kao dio podjele rada. Mora prestati smatrati saudijski oprez slabošću i prepoznati da su Rijadova strateška dubina i energetska težina prednosti koje nijedna sigurnosna arhitektura predvođena UAE ne može zamijeniti. Izraelski oportunizam da pruži operativnu podršku emiratskoj odbrani u ratu koji je premijer Benjamin Netanyahu pokrenuo u regiji ne može kompenzirati geografsku blizinu UAE unutar zajedničkog sigurnosnog kompleksa Zaljeva. Abu Dhabi može oblikovati svoju sudbinu samo priznajući da je ne može oblikovati sam. Njegova ambicija kao srednje sile nije problem; problem je uvjerenje da aktivizam srednje sile može izbrisati ranjivost malih država. Buduća sigurnost UAE neće biti osigurana glasnijim narativima o izuzetnosti, niti fantazijom da Mala Sparta može stajati odvojeno od kolektivne sudbine Zaljeva. Bit će sigurna, koliko je to moguće, trezvenim priznanjem da sve zaljevske države žive pod istom sjenkom, čak i kada izgleda različito.   (TBT, MEE) The post U CENTAR GLOBALNOG KAPITALA Krieg: Kako je iranski rat slomio ambicije ‘Male Sparte’ appeared first on The Bosnia Times.