Bez ćirilice nismo Srbi!

17Ćirilica je naša svetinja, sastavni dio našeg nacionalnog bića. Bez nje mi nismo ono što moramo biti, mi bez nje nismo Srbi. Ćirilica je instrument Pravoslavlja; ona je naše vjersko, ona je naše sveto pismo. Otkad smo primili hrišćanstvo, mi smo se u crkvama i bogosluženju služili ćirilicom, starom, „crkvenom“ ćirilicom, ali ipak ćirilicom. Da li bi neko mogao zamisliti u našim crkvama neko drugo pismo a ne staru ćirilicu. Kad bi do toga, ne daj Bože, došlo, da li bi te crkve izgledale naše? Ćirilica je takođe izraz Svetosavlja ili srpskog pravoslavlja. Sveti Sava se njom služio, na njoj napisao sva svoja djela, na njoj dao prevesti Krmčiju i ostale crkvene zbornike. U njoj je video jemstvo protiv katoličenja, jemstvo samostalnosti Srpske crkve, u krajnjoj liniji jemstvo održanja Srpstva. Ćirilica je naše istorijsko pismo, pismo naše prošlosti. Svi su blagovjerni naši vladari na njoj pisali i njom se služili. Svi su zakonski spomenici na njoj napisani, i njihovo remek-djelo, naš nacionalni ponos: Dušanov zakonik. Odričući se nje, mi se odričemo i svoje prošlosti, mi nemamo više prošlosti, mi postajemo tikve bez korijena. Ćirilicom su se služile, kao, isključivim pismom, i obje slobodne države: Crna Gora i obnovljena Srbija. Ćirilicom su davate naredbe da se ide u rat za oslobođenje. U neslobodnim srpskim državama mi smo se služili ćirilicom kao simbolom narodnosti i kao znakom prkosa. U svim krajevima gdje su Hrvati imali riječ ona je bila gonjena i zabranjivana. Naša nova književnost nije Bog zna kako velika u upoređenju sa književnošću drugih naroda. Ali ona nije za potcjenjivanje. Mi imamo Gorski vijenac i mnoga druga djela trajne vrednosti, sva pisana i odštampana ćirilicom. Hoćemo li se mi odreći te literature? Sve u svemu, ćirilica je simvol Srpstva. Ona je i njegov sastavni dio. Srpstvo bi bez ćirilice bilo kuso, krnje, defektno. Drugo, ono se ne bi moglo ni držati bez svoga pisma. Defektan i manjkav organizam mnogo bi brže podlegao napadima koji ne prestaju. Znaju to naši neprijatelji. Zato su se toliko i okomili na ćirilicu. Našom, sopstvenom krivicom, mi smo tu učinili Ahilovu petu naše nacionalnosti, zbog komocije, zbog lenjosti, zbog nedovoljne budnosti. Neprijatelji su to iskoristili i koriste još danas. Ko god od nas piše latinicom, čini smrtni grijeh prema Srpstvu ili daje dokaz da ga se odriče. (iz knjige „Ćirilica i Srbstvo“ izdate 1955. godine u Kanadi) Lazar M. Kostić bio je srpski statističar, pravnik, istoričar, publicista i profesor Beogradskog univerziteta. Poticao je iz svešteničke porodice iz Boke kotorske, rođen 1979. godine u Donjem Grblju. Zato je prvo studirao bogoslovlje u Beogradu, da bi se kasnije prebacio na Pravni fakultet. Doktorirao je u Frankfurtu 1923.  Od polovine 1920-ih predavao je na pravnim fakultetima u Subotici i Ljubljani. Biran je za dekana Ekonomsko-komercijalne visoke škole. Za vrijeme okupacije u Drugom svetskom ratu bio je komesar saobraćaja u Komesarskoj upravi Milana Aćimovića. Nakon oslobođenja otpušten je odlukom Suda časti. Ostatak života proveo je u emigraciji, prvo u Njemačkoj a potom u Švajcarskoj, gdje je i preminuo 1979. godine.   The post Bez ćirilice nismo Srbi! appeared first on Sedmica.