ANATOMIJA RASKOLA(VI): Sukob stranačkih frakcija unutar SDA Ganić je mogao „platiti glavom“

FOTO: Ganić, Izetbegović (Arhiv) Odlaskom Harisa Silajdžića ostalo je otvoreno pitanje ko će zauzeti njegovu poziciju u vrhu bošnjačke piramide vlasti koju je konstruirala Stranka demokrastke akcije (SDA). Na nju su pretendirali Ejup Ganić i Edhem Bičakčić. Ganić je imao blagu prednost pošto je kao  američki profesor imao imidž prozapadnog političara, tako da je bio ubjedljivija zamjena Silajdžiću od Bičakčića. Čak šta više, njegovo gospodsko držanje imaponiralo je stranim diplomatama koji su pomalo zazirali od robusnog, pa čaki arogantnog Siladžića. Gospodin Jugosloven Bičakćića naprosto nisu „voljele kamere“, tako da je i tu Ganić bio u prednosti. Uz sve to Ganić nije imao nikavu packu na perfektnoj biografiji, bar mu je mediji do tada nisu bili našli,  Ali, ni Ganić nije bio SDA-ov kadar. On je bio samo kandidat SDA za člana državnog  Predjesništva iz reda „Ostali“ koji su se tada masovno izjašnjavali kao Jugosloveni.  Iako se Ganić izjašnjavao kao Jugosloven,  bio je rodom iz Novog Pazara, on je bio nacionalna spona među jugoslovenskim muslimanima.  Možda je Ganić imao intimnu nadu da je on Izetbegovićev izbor zbog toga što je 1. maja 1992. godine, dok je bio zarobljen u Luakvici od agresora, baš na njega prenio svoje predsjedničke ovlasti. O tome je posvjedočila i Sabina Berberović, Alijina kčerka, koja je također bila s njim u zarobljeništvu: „On je u jednom trenutku dok je razgovarao sa Ejupom Ganićem kazao da preuzme poziciju dok njega nema. Doktor Ganić je bio predstavnik Ostalih očigledno je otac imao razloga zašto je baš njemu prenio ovlasti“. I pored toga Alija Izebegović je vršio internu anketu među saradnicima što je izazvalo bespotrebno rivalstvo među njima. Do tada su Ganić i Bičakčić bili u istom bloku protiv Siladžića. Njegovim odlaskom dato im je za pravo kad su se Aliji žalili na njega. Time se Ganić zadovoljio i nije se upuštao u sukob sa Bičakćićem. A i da je pokušao nije imao skoro nikakve šanse. Jer on je bio sam, a Bičakčić je imao svoju frakciju koja je domnirala kadrovskom politikom stranke.  Tu je prije svih bio njegov tetak Omer Behmen, koji je više od samog Bičakčića želio da on preuzme vođstvo stranke. Tad bi mogao raditi šta hoće. Ovakog ga je Alija Izetbegović jedva trpio, pa kad mu je dozlogrdio poslao ga je za amabsadora u Iran. Treba imati na umu da je on bio kamen spoticanja u sukobu sa Zulfikarpašićem i Filipovićem zbog čega je Zulefikarpašić kao uvjet za pomirenje tražio od Izetbegovića da se odrekne Behmena, na šta mu je ovaj odgovorio da će se rađe odreči politike nego prijatelja. Koliko god je ova izjava  išlo u prilog imidžu Izetbegovića, sto puta je više štetilo stranci. Jer niko nije toliko zatrovao međuljudske odnose unutar stranke od njega. Pa pošto „tetak nije dugme“,kako su pisali komunsitičkimediji dokom ‘Procesa 83’, tako se Bičakčić nije mogao osloboditi njegove hipoteke. Da bi riješio dilemu, a više da smiri duhove, Behmen je bio najnervozniji, Izetbegović je javno rekao da Bičakčića smatra svojim nasljednikom u stranci. Atentat na Ganića No, nisu samo Ganić i  Bičakčić bili predendenti za tu poziciju. Neki su uočili kako se Bakir Alispahić, tadšanji šef policije, na svim javnim skupovima nalazi pored Izetbegivća. Nakon nekoliko policijskih akcija u borbi protiv kriminala, pod kodnim nazivom „Trebević“, on se kao šef policije predstvaljao kao „ukrotitelj nepoćudnih“ ma ko oni bili i iz kojih slojeva dolazili. Tako se on ponašao kao prvi Aliji bodigard. Uočavajući to tada udarni SDA-ov list „Ljiljan“ ga je nazvao “muslimanskim Raknkovićem“. Uloga Alispahića u unutarstranačkim borbama zalužuje posebnu elaboraciju, ali u kontekstu ove teme sumnjalo se da on stoji iza pokušaja atentata na Ganića. Kao što je poznato Ganić je doživio težek saobračajni udes na cesti nadomak Mostara.  Ganić je tvrdio da postoje potpuno različiti izvještaji uviđaja na mjestu udesa, koji su odovjeno radili bošnjački i hrvatski istražitelji. Ovi hrvastki, po Ganiću, ukazuju na mogučnost planiranog udesa. Naime, krivac za udes je bio šofer koji ga je vozio službenim autom, a on samje bio policajac. Pošto se vožnja odvijala kasno noću, šofer je bio zaspao za volanom kada je vozilo udarilo u bankinu na cesti. Postoje indicije da je u autu bilo neko sredstvo koje je djelovalo kao omamljivač. Potom, navodno je ovo auto, kojim je Ganić krenuo na put, zamjenjeno drugim autom u Tarčinu. Motiv atenata na Ganića mogao je biti cilj njegovog puta u Washington. On je medijima lažno njavio posjetu trima latinoamričkim zemljama koje su priznale Bosnu i Hercegovinu, skrivajući da je njegov glavni cilj posjeta Washingtonu gdje je Amerikance trebao izvjesti o toku operacija za deblokadu Sarajeva. Neko ko nije želio da Amerikanci saznaju istinu „iz prve ruke“, navodno je htio spriječiti Ganića da otputuje u Ameriku. Tako se Ganić se dugo oporavljao od bolesti. Ne bi se reklo da je nešto bitno nedostajao u političkom životu. Bez obzira na visoke državne funkcije koje je obnašao nakon rata,bio je predsjedink Federacije BiH, njegov rejting se nije bitnije popravio.  Svoju političku karijeru Ganić je završio na prilično ružan način. Još za života Alije Izetbegovića, u njegovom prisustvu,  izglasana je njegova smjena sa funkcije  podpredsjednika SDA zbog korupcije. Razlog je bio kupovina vile zbog čega su ga mediji razapanjili. On se branio daje vilu otkupio razmjenom dvaju stanova i sopstvenim parama koje je zaradio u Americi od prodaje autorskih knjiga. Sa današnje distance ova optužba izgleda smješna u odnosu na stadij korupcije kojoj je najviše kumovala baš SDA. Dok  se još navikavao na politiku mirovinu, Ganić je uhapšen u Londonu 2010. godine pod optužbom za ratni zločin. Iako je oslobođen, protiv njega su vodi isti postupak u Sarajevu poznat kao slučaj „dobrovoljačka“. Pored nekolicine optuženih, skupa sa njim na optuženičkoj klupi sjedi i Bakir Alispahić optužen za isto krivično djelo.   (Nastavlja se…)    (TBT,  istraživački tim) The post ANATOMIJA RASKOLA(VI): Sukob stranačkih frakcija unutar SDA Ganić je mogao „platiti glavom“ appeared first on The Bosnia Times.