ANATOMIJA RASKOLA (IV): „Sve će nas porkiti zelena trava“

FOTO: Duraković, Mahmutćehajić (Fotomontaža/S. B.) Grad Stolac je bio rodno mjesto nekolicini istaknutih intelktualaca u vrijeme komunizma. Prije svega u ovom gradu je rođen Nijaz Durković, predsjednik Socijalističke demokratske partije (SDP). Potom se kao istaknuti intelektualci mogu spomenuti Alija Isaković i Rusmir Mhamutćehajić, kao i Fahrudin Rizvanbegović i Šaćir Filandra. Stolački čokot njihove loze  Odlika ove četvorice intelektualaca je da su obnašali funkcije u vrijeme SDA, a da nisu bili članovi te stranke. Mahmutćehajić je bio ministar i podpredsjednik u prom sazivu Vlade Republike BiH ispred SDA, kao i Rizvanbegović, koji je bio ministar za kulturu i obrazovanje u Vladi Fedracije BiH. Isakoviću je pripala čast da kao prvi intelektualac kod Bošnjaka nadjene nacionalno ime i održi govor na Bošnjačkom saboru. Filandra je bio dugo godina predsjednik KDB Preporod. Bez obzira na njihove reference i intelektualna ostvarenja, svoj ovako povlašten status ovi intelektualci duguju jednoj skoro bizarnoj činjenici, a to je da je Hasan Čengić kao mlad imam službovao u Stocu. Njegovo službovanje je prekinuto kada je uhapšen 1983.godine. Za vrijeme svog službovanja upoznao je Rusmira Mahmutćehajića sa kojim će ostati prijatelj do kraja života. Pošto su obojica bili izraziti individulaci, njihov stil djelovanja je bio konspirativan do granica paranoje. Tako su se ponašali zbog iskustva koje su imali sa tajnom komunističkom policijom (Udbom).  U vrijeme komunizma Mahmutćehajić je bio poluanonimni profesor elektrotehnike u Osijeku. Po tome uopće ne bi bio interesantan široj javnosti. Međutim, njegov ilegani rad i djelovanje bilo je veoma dramatično. Kako su se on i njegov sugrađanin Nijaz Duraković našli u Palestini, sedamdesetih godina, niko ne zna osim Udbe. To je napisao Munir Alibabić Munja u svoj knjizi „Bosna u kandžama KOS-a“ otkrivajući da im je on bio isljednik. Nevjerovatno je da im je ovo oprošteno od strane Udbe. Zato je pitanje čime su se njih dvojica mogli iskupiti da nisu imali nikave reperkusije zbog te svoje „avanture“. U jednoj natuknici Mahmutćehajić je rekao da mu je pomogao zloglasni isljednik Mladih muslimana, Ibrahim Ćimić Ćima. On je brat mnogo poznatijeg bošnjačkog intelektualca, sociologa religije, Esada Ćimića, koji također vode porijeklo iz Stoca.  Očito su se Mahmutćehajić i Alija Izetbegović poznavali prije njegovog hapšenja 1983. godine jer je Mahmutćehajić bio privođen od strane Udbe i saslušavan jer je čitao „Islamsku dekleraciju“, djelo na kojem se temeljila optužnica grupi muslimanskih intelektualaca. I opet je čudo da se Mahmutćehajić nije pojavio u svojstvu svjedoka, pošto je ta knjiga ilegalno štampana u inostranstvu i Udba ju je tretirala kao „inkriminirajući materijal“. Opet je Mahmutćehajić imao sreće da je glavni isljednik Aliji izetbegoviću bio Munir Alibabić, te postoji osnovana sumnja da ga je ovaj zaštitio od progona. Povrh toga, Mahmutćehajić je poznavao i Čengića kao imama u Stocu. Sve su to naznake da je Mahmutćehajić imao kontakte sa muslimanskim intelektualnim krugovima kojima je pripadao i Alija Izetbegović.  Začudo je otkud interes jednog profesra elektrotehničkih znanosti za humanističke i religijske teme. U njegovoj biografiji stoji da je čak postdoktorske studije ostvario na katoličkom univerzitetu u Francuskoj. Većina njegovih autorskih knjiga uopće nije iz tehničkih znanosti, već iz domena povijesti, kulture, umjetnosti, politike i religije. Malo je poznato da je on prevodilac knjige „Staza rječitosti=Nehdžu-l-belaga : Govori, pisma i izreke“, četvrtog halife  hazreti Alije. Navodno je ovaj prijevod Mahmutćehajić prisvojio kao rukopis čuvenog izdavača kapitalnih djela islamistike Nerkeza Smailgića, te ga priredio za štampu.  Da li je rad na ovom djelu Mahmutćehajićainspirirao da konvertira u ši'izam, prihvatajući njegovu najradiklaniju verziju imama Džafera, nije poznato jer je on svoja vjerska osjećanja krio kao intimu. Poznato je da je svoj intelektulani rad posvetio sufizmu i da je preferirao islamsku duhovnost u odnosu na racionalizam. Tako se on nikad nije pojavljivao na javnim političkim iili vjerskim skupovima, pa čak nije prakticirao vjerske obrede obavljati u džamijama.   Slovio je kao veliki moralista i zaista se njegovo ime nije vezalo za koruptivne afere. Pošto se njegovo ime vezuje za osnivanje Patriotske lige, uz Hasana Čengića i Omera Behmena, on je u prvoj godini rata ima dominantan utjeca na formirnaje Armije BiH. Nesuđeni otac nacije Tako je njegovo ime neraskidivo vezano za sve turbulencije koje je izazvao prvi načlenik Štaba oružanih snaga BiH Sefer Halilović. Smjenom Halilovića i dovođenjem Rasima Delića za komandata Armije BiH, Mahmutćehajić je faktički  izgubio sav utjecaj u armijskim strukturama. Iako su ovom vrlo krtičnom periodu po ustrojstvo Armije BiH, špekuliralo se i o pokušaju državnog udara i uklanjanju Alije Izetbegovića, napisani mnogobrojni tekstovi i knjige, ime Mahmutćehajića je pošteđeno. Ali nedvojbeno je bio duboko involviran u ova dešavanja. Navodno je Mušan Topalović Caco ulazio na sporedni ulaz u zgradu Predsjedništva da bi se tajno sastajao sa Mahmutćehajićem. Možda je baš tad posijano sjeme razdora između njega i Alije Izetbegovića koje je dalo sovje otrovne plodove. Prvo je Mahmutćehajić u intervjuu za tadašnji sedmični list „Svijet“ nazvao Izetbegovića „crnim umom“, na šta mu je Izetbegović odgovorio: „Sve će nas pokriti zelena trava“. Tako je izbjegao polemiku s njim, a nije poznato ni da je ikad više javno izgovorio njegovo ime.  Formalno se Izetbegović nije obračunao sa njim, već je to prepustio većem tersu od Mahmutćehajića, Harisu Silajdžiću. Jednostavno ga Silajdžić kao premijer nije kooptirao u svoj saziv vlade.     Mahmutćehajić se pokušao vratiti u politiku opet preko Sefera Halilovića, formirajući s njim Bosansku patriotsku stranku (BPS). Kao što je poznato ta je stranka egzistirala u političkom životu, ali njeni rezultati su bili preskromni za ambicije Mahmutćehajića. Tako da se nikad nije ni pojavljivao na njenim skupovima. O njihovoj politčkoj vezi govori činjenica da mu je Halilović održao govor na komemorativnom skupu, dok se niko od vjerske i nacionalne elite nije pojvaio na njegovom isprčaju na vječni počinak. Ipak, Mahmutćehajić je bio i ostao politički najbliži Nijazu Durakoviću. Nije to bila samo zavičajna veza, to je bilo Mahmutćehajićeva ideologija, a možda i taktika da ima utjecaj na lidere dviju najjačih bošnjačkih strana (SDP i SDA). Njega su intelektualni krugovi u SDA-u tretirali kao „crvenog islamistu“, a Durakovića kao“crvenog nacionalistu“, što bi moglo odgovarati istini. Naime malo je poznato da je iranski ljevičarski filozof Ali Šeriati, kao „crveni islamista“, vrativši se iz Pariza u Teheran raspirio ravolucionarni duh iranskih studenata.  Kao što je ime Mahmutćehajića, kao aktera razdora u armijskom vrhu, prešućeno u javnsoti, tako je prešućena njegova uloga u smjeni prvog predsjendika KDM Preporod Muhsina Rizvića koji je odbijao prihvatiti naiconalno ime Bošnjak, jer se zalago da nacionalno ime bude Bosanski Musliman. Mahmutćehajić je kao podpredsjedik KDM Preporod lobirao za svog sugrađanina Aliju Isakovića koji će se na Bošnjačkom saboru i obratiti skupu nadjevajući Bosanskim Muslimanima ime Bošnjak.      No, izdan svega, ovaj intelektualni bard, kako ga neki oslovaljvaju, nije uspio u svojoj ambiciji da postane ideolog, pa kao takav i otac nacije, kao štoje to ostvario Dobrica Ćosić. Možda ga je ta ambicija politički približila Aliji Izetbegoviću, kao što ga je taj kompleks poraza sukobila s njim. Naime, malo je poznato da je Rusmir Mahmutćehajić predvodio grupu bošnjačkih intelektualaca (1990. godine) koja je bila domaćin grupi srpskih intelektualaca iz Beograda koju je predvodio Dobrica Ćosić. Sastanak je održan u tajnosti na tajnoj lokaciji u Sarajevu, tako da se niko od aktera sastanka ni poslije niza godina nikad nije usudio progovoriti o ovome. Tako se ne zna ni tema razgovora. Za pretpostaviti je da su sa Mahmutćehajićem bili ljudi iz tadašnjeg rukovodstva KDM „Preporod“, Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, Alija Isaković i Enes Duraković.  Kakvi god i o čemu god da su razogovori bili, očito su završili neuspjehom. Začudo, ni Ćosić u svojim memoarskim zapisima (Beleške), ne spominje susret sa Mahmutćehajićem, vjerovatno iz razloga što mu ne pridaje važnost. Dok je, na primjer,  „zabeležio“  važan susret sa Alijom Izetbegovićem u Holiday innu. Ćosić tvrdi da su se razišli u pogledima „po svakom osnovu“.  To što su neki ubraški provokatori tvrdili da im je Ćosić tvrdio da je on stvorio Izetbegovića,te da su ga posjećivali u njegovj vili na Senjaku, notorna je laž i objeda. Ćosić je tvrdio da „muslimani trebaju zlatom platiti komunistima što su im na montiranom procesu 1983.godine stvorili lidera.“ Zbog svega inesenog stiče se dojam da je Mahmutćehajić poput mnogih intelektualaca ostao neshvaćen tokom života. Tome je najviše sam doprinio zbog svog samozatjanog života i prijeke naravi. Ako bi ga neko ipak želio shvatiti i spoznati njegove ideje i poglede na svijet opet bi ga morao vratiti u Stolac. Tamo su rođena još dva velikana,  monogo veća od Mahmutćehajićevih savremenika. Radi se o Mehmedaliji Maku Dizdaru, najvećem bosanskom pjesniku svih vremena, i Mustafi Golubiću Mujki, čovjeku koji je postao regionalna i svjetska legenda. Golubić je živio toliko kontroverzan i samozatajan život da je malo šta tačno napisano o njemu u destinama biografskih knjiga.  Najmanje je pisano o njemu u njegovoj domovini.  Valjda stoga što je život pročerdao kao srbofil. S druge strane najviše naslova Mahmutćehajićevih knjiga u sebi sadrži riječ Bosna. Skoro da se može reči da su mu sva djela posvećena samo Bosni.  Na koncu, bio je među dobitnicima Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za 1999. godinu, u grupi nagrađenoj za projekat Kameni spavač, knjigu pjesama Maka Dizdara.   (Nastavlja se…)   (TBT, Istraživački tim) The post ANATOMIJA RASKOLA (IV): „Sve će nas porkiti zelena trava“ appeared first on The Bosnia Times.