ANATOMIJA RASKOLA (III): Noć kada je Bosna plakala

FOTO: Zulfikarpašić, Izetbegović (Arhiv) Bog zna, vjerovatno se u budućnosti neće dogoditi masovniji, zašto ne reči i veličanstveniji, politički skupovi kao što su bili oni u Foči i Velikoj Kladuši koje je organzirala Stranka demokrastke akcije (SDA) 1990. godine. Dok je na skupu u Foči vladala haromonija u vrhu SDA, gdje je dominirao muslimanski trio, Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, u Velikoj Kladuši su se pojavile nesuglasice među njima. To se moglo primjetiti po protokolu i najavi govornika po kojem Zulfikarpašić nije imao status ravan sa Izetbegovićem. Drama koja se odvijala iza bine nije se uočavala zbog nastupa velikog pojačanja koje je SDA dobila u Fikretu Abdiću. Babo, kako su Krajišnici zvali svog nezvaničnog vođu, na tom skupu je i zvanično pristupio toj stranci. Noć kadaje Bosna plakala Međutim, između ova dva skupa održan je isto tako imponzatan politički miting na stadionu u Novom Pazaru. Tu su počele otvorene trzavice i nesuglasice sa Zulfikarpašićem koji je negodovao zbog opće atmosfere na stadionu gdje je dominirao estradni kičeraj, pomješan sa vjerskim fanatizmom. Taj tipično sandžački kolorit uopće se nije promijenio ni do današnjih dana. Sve je to u svojoj ličnosti sublimirao Sulejman Uglajnin, koji se kao predsjendik SDA nametnuo kao novi nacionalni vođa sandžačkih muslimana. On je bio ljekar i bokser, koji je rođen u Mitrovici, tako da je imao i albanske gene. U svom govoru mješao je ekavicu sa albanskim akcentom.Nikad nije uspio izgovoriti cijelu rečenicu na Bosanskom jeziku.   Prije mitinga u Novom Pazaru održana je sjednica rukovodstva u Sarajevu na kojoj se desila polarizacija po pitanju treba li SDA uopće djelovati izvan granica Bosne i Hercegovine. Filipović i Zulfikarpašić su bili stajališta da ne treba, dok tzv. vjersko krilo unutar SDA zastupalo drugačije stajalište. To stajalište je na sjednici artikulirao i branio Džemaludin Latić koji je raplicirao Filipoviću.  Tako da je nakon skupa u Velikoj Kladuši bilo pitanje dana kad će se desiti raskol. Očekujući takav razvoj situacije Hasan Čengić je davao sugestije ključnim aktivistima na terenu da motre na Zulfikarpašićeve ljude. Odanim aktivistima je otvoreno govorio da je KOS provalio u SDA. Navodno je Zulfikarpašić, koji se po povratku iz Švicarske bio smjestio u hotelu Holiday inn, imao uređaj za prisluškivanje, te da je snimao razgovore sa govornicima. Nije bilo teško da zavlada paranoja među njima, jer većina su bili proganjani od komunističke tajne policije (UDBA), te su vjerovali da Zulfikarpšaić, koji je i sam nekad bio oficir KOS-a, krije “bubu”, kao mali mikrofon, ispod svilene maramice koju je uvijek nosio u malom džepu sakoa pored revera. Razloge zbog čega su napustili SDA Zulfikarpašić i Filipović iznijeli su dosta otvoreno na konferecniji za novinare koju su organzirali u Holiday innu. Zulfikarpašić je to deskriptivno izrazio ustvrdivši kako se “ne može sa fesom u Evropu”. Dakle, optužili su Izetbegovića da pravi vjersku stranku koja se kosi sa evropskim postulatima sekularizma. Iste noći je SDA održala skup na Ilidži gdje nije bio dozvoljen pristup Filipoviću. Skoro da ga je razjarena masa linčovala ispred sportske dvorane. To je bila noć kad je “Bosna plakala”, kako su je opisali neki akteri u svojim sjećanjima.  Za samo nekoliko dana SDA će organizirati vanrednu konvenciju u Tešnju na kojoj je skoro plebisticarno iskazana podrška Izetbegoviću. Fikret Abdić se držao po strani i nije se očitovao o sukobu. To je izazivalo špekulacije da će i on napustiti SDA. Iako su sarajevski mediji bili na strani Zulfikarpašića, narod je ostao vjeran Izetbegoviću. Sami izbori su pokazali da je novoosnovana Muslimansko bošnjačka organizacija (MBO) bila  političko nednošće koje će se ubrzo i ugasiti. Sve se desilo baš onako kako je Izetbegović javno poručio još na skupu u Velikoj Kladuši da će se “oćehnuta grana od stabla osušiti”. Tako su se Fikret Abdić i Alija Izetbegović našli na izbornom plakatu kao kandidati za republičko Predsjedništvo. A da se nije desio raskol, umjesto Izetbegovića na plakatu bio bi Zulfikarpašić. On zaista nije želio državnu funkciju, jer mu je bila ambicija posvetiti se stranci. Osim toga, za razliku od njega, Zulfikarpašić je kao komunistički funkcioner imao neka iskustva u državničkim poslovima.  Nikad više SDA neće imati ubojiti izborni slogan od onog koji je pisao ispod plakata sa slikom Abdića i Izetbegovića, a on je glasio: Oni imaju Miloševića i Tuđmana, ko će predstavljati nas?    Narod je dao odgovor glasajući u skoro milionskom broju za njih dvojicu. Nije samo tako potučen arogantni komunistički  lider Nijaz Duraković, već su isto tako poraženi Zulfikarpašić i Filipović. U Sandžaku je Suljo Uglajnin pobjedio sa još ubjedljivijim razultatom. On I jeste vodio kampanju da nije musliman kone glasa za SDA. Socijolozi još nisu dali adekvatan odgovor na ovaj fenomen Bosanskih Muslimana, koji su, nakon pola stoljeća ateizacije i progona pojedinca na vjerskoj osnovi, glasali u tom procentu za jednu “vjersku stranku”, kakvom su je definirali Zulfikarpašić i Filipović. Što se tiče njih dvojice, oni su nastavili bukvalno srljati u politički sunovrat kada su otputovali u Beograd kako bi sa Slobodanom Miloševićem napravili sprsko-muslimanski sporazum. Ako bi se sa današnje distance, dakle nakon genocida nad Bosanskim Muslimanima kojeg su počinili Srbi, mogloi naći razumjevanje za ovu njihovu gestu, kao čin očajnika koji su željeli udobrovoljiti dželata, njihov posjet Beogradu je tada izazvao nacionalnu konsternaciju. Na njih je bačena teška anatema. Uloga Izetbegovića u ovom njihovom činu je također mutna. Navodno su ga informirali o svojoj namjeri i on im je dao “blagoslov”. Nejasno je da li je Izetebgović zaista bio svjestan opasnosti koja je prijetila njegovom golorukom narodu od strane raspamećenih četnika, te imao razumjevanje za Zulfikarpašićeve strahove koji je bio očevidac stradanja Bosanskih Muslimana u Foči tokom Drugog sv. rata, ili ih je namjerno pustio kao bi politički bili anatemizirani i tako ih se oslobodio za svagda.  Ustani Babo! Izbijanjem agresije na Bosnu i Hercegovinu Zulfikarpašić se vratio u Švicarsku gdje je boravio sve do okončanja rata. Fama o njegovom basnosnovnom bogastvu je nestala jer se nije “pretrgao” u finansijskoj pomoći narodu tokom rata. Također je slovio kao trgovac oružjem, ali nijedna puška nije stigla od njega borcima Armije Bosne i Hercegovine. Njegova biografija je puna ovakvih kontroverzi. Takva će i ostati iako je amnestiran u Sarajevu. Mnogi mu i danas pišu panegirike kao istaknutom Bošnjaku. S druge strane pojavili su se tekstovi puni čak morbidnih pikanterija iz njegovog života. Adil-beg, kako se volio predstavljati, nije imao djece. Bio je oženjen Tatjanom, koja je navodno kčerka ministra finansija u vladi Vladka Mačeka. Po povratku u poratno Sarajevo vratio je ekshumirane kosti svojih roditelja iz Foče u harem jedne sarajevske džamije, a potom je na Hamam-baru, koji je vakuf Gazi Husref-bega, sagradio zgradu Bošnjačkog instituta. U dvorištu Hamam-bara sagradio je sebi turbe. Sve je ovo skrnavljenje vakufa koje su Zulfikarpašiću omogučili njegov rođak Hasan Čengić i Mustafa Cerić, dvojac koji je u to vrijeme vladao Islamskom zajednicom. Muhamed Filipović je u vrijeme rata bio ambasador Bosne i Hercegovine u Švicarskoj i Britaniji. Treba napomenuti da se on bio razišao i sa Zulfikarpašićem te da je bio osnovao Libernu bošnjačku stranku (LBO). Do kraja života je pisao tekstove za sarajevske listove (Avaz) i imao bezbroj javnih nastupa. Međutim, sav taj njegovo intelektualni opus nije vrijedan jednog teksta koji je napisao kao komunistički intelektualac pod naslovom “Bosanski duh – šta je to? On je intimno bio poštovan u narodu, ali nije bio javno podržan. Što se tiče Fikreta Abdića, on će se već na Prvom kongresu SDA, koji je održan 1. decembra 1991.godine, pokajati što nije ranije napustio ovu stranku. Njegovo nezadovoljstvo statusom u ovoj stranci najbolje je oslikala fotografija na kojoj on sjedi dok cijela dvorana skandira ime Alije uz frenetičan uplauz prisutni koji su stajali na nogama. U sarajevskim medijima će osvanuti naslovnica: Ustani Babo! Od tada je Abdić politički toliko zastranjivao da je završio političku karijeru kao osuđeni ratni zločinac, i to zbog zločina počinjenih nad sopstvenim narodom. Kao takvog povijest će ga tretirati kao jednog od najvećih izdajnika Bosanskih Muslimana. (Nastavlja se…)   (TBT, Istraživački tim)      The post ANATOMIJA RASKOLA (III): Noć kada je Bosna plakala appeared first on The Bosnia Times.