Mega data centar u Hrvatskoj: razvojna šansa ili veliki problem?

Najava izgradnje ogromnog podatkovnog centra u Hrvatskoj, u kojem bi sudjelovao Končar, otvara puno šire pitanje od same investicije. Riječ je o projektu koji se procjenjuje na više od 50 milijardi eura i koji bi mogao zaposliti tisuće ljudi, ali i značajno promijeniti energetsku i okolišnu sliku zemlje. Na prvi pogled, takav projekt djeluje kao ogroman gospodarski dobitak. Hrvatska bi se mogla pozicionirati kao važan igrač u digitalnoj ekonomiji Europe, privući strane investicije i razviti infrastrukturu koja je ključna za umjetnu inteligenciju, cloud i tehnološke industrije. Podatkovni centri danas su temelj modernog gospodarstva jer omogućuju obradu i pohranu ogromnih količina podataka, bez kojih nema ni razvoja AI-a ni digitalnih usluga. No, iza te priče postoji i druga strana koja se često zanemaruje Najveći problem podatkovnih centara je ogromna potrošnja energije. Globalno, oni već troše oko 1,5 posto ukupne električne energije, a očekuje se da će se ta potrošnja gotovo udvostručiti do 2030. godine. Takvi objekti ne proizvode dim ni klasično industrijsko zagađenje, ali njihov “nevidljivi otisak” je ogroman, jer zahtijevaju stalno napajanje i snažne sustave hlađenja. Upravo hlađenje otvara drugi problem, potrošnju vode. Moderni AI centri koriste velike količine vode za održavanje temperature servera, što može postati ozbiljan problem ako se grade u područjima s ograničenim vodnim resursima. Iako se u konkretnom projektu spominju vlastiti izvori i zatvoreni sustavi hlađenja, to ne znači da utjecaj na okoliš ne postoji, nego samo da je bolje kontroliran. S druge strane, zagovornici projekta ističu da ovakav centar može imati i pozitivne energetske učinke. Planirana je izgradnja vlastitih obnovljivih izvora energije, uključujući veliku solarnu elektranu, što bi moglo povećati kapacitete hrvatske elektroenergetske mreže i omogućiti priključenje dodatnih obnovljivih izvora. To znači da projekt ne mora nužno povećati ovisnost o fosilnim gorivima, nego može ubrzati tranziciju prema zelenoj energiji. Tu dolazimo do ključnog pitanja, što Hrvatska zapravo dobiva? Dobiva investiciju bez presedana, razvoj infrastrukture i potencijalno niže cijene energije ako se poveća proizvodnja. Dobiva i stratešku poziciju u industriji koja će dominirati sljedećim desetljećima. S druge strane, preuzima i rizik povećane potrošnje energije, pritiska na resurse i ovisnosti o velikim tehnološkim sustavima koji rade 24 sata dnevno. Realnost je da podatkovni centri nisu ni “ekološka katastrofa” ni “čisto dobro”. Oni su industrija poput svake druge, s jasnim prednostima i ozbiljnim troškovima. Ključ je u načinu na koji se projekt vodi. Ako se temelji na obnovljivim izvorima energije, učinkovitim sustavima hlađenja i pametnom upravljanju resursima, može biti veliki korak naprijed. Ako ne, može postati još jedan veliki potrošač koji opterećuje sustav. Kavka je situacija sa drugim data centrima u svijetu? Iskustva iz SAD-a i drugih razvijenih tržišta pokazuju da podatkovni centri sve češće izazivaju konkretne ekološke i društvene probleme. U pojedinim američkim državama već troše ogromne količine električne energije, primjerice u Virginiji čine i do 40 posto ukupne potrošnje struje, što izravno opterećuje elektroenergetsku mrežu i može dovesti do rasta cijena za građane . Istovremeno, njihova potrošnja vode postaje sve veći problem, jer jedan veći centar može trošiti stotine tisuća litara dnevno za hlađenje, dok ukupna potrošnja u Sjevernoj Americi doseže razinu usporedivu s potrošnjom velikih gradova. Zbog toga su u SAD-u i Europi sve češći prosvjedi lokalnih zajednica, koje strahuju da će centri iscrpiti vodne resurse i povećati pritisak na infrastrukturu . U nekim slučajevima projekti su čak zaustavljeni ili ograničeni zbog zabrinutosti za okoliš i kvalitetu života . Upravo zato se dio novih projekata sve češće premješta izvan SAD-a ili u manje razvijene regije. Razlozi nisu samo troškovi, nego i stroži ekološki propisi, nedostatak energije i vode te otpor lokalnog stanovništva. U praksi to znači da velike tehnološke kompanije traže lokacije gdje imaju više prostora, jeftiniju energiju i manje regulatornih prepreka. Drugim riječima, dio tereta koji su američke zajednice počele odbijati sada se seli drugdje. To ne znači nužno da je projekt loš, ali jasno pokazuje da se radi o infrastrukturi koja donosi i značajan pritisak na resurse, a ne samo digitalni napredak. Za Hrvatsku je ovo test zrelosti. Ne samo tehnološke, nego i energetske i ekološke politike. Jer u eri umjetne inteligencije, pitanje više nije trebamo li podatkovne centre, nego kako ih graditi bez da cijenu plaća okoliš. Dean MatijekThe post Mega data centar u Hrvatskoj: razvojna šansa ili veliki problem? first appeared on PC CHIP.