Generacijski susret šulkolega, bivših učenika Prve osnovne škole Petrinja

PETRINJA – Koncem ožujka ove godine, u kući za odmor Drage Rizmaula u petrinjskoj Ulici Vladka Mačeka, (nekadašnjoj Štajcarovoj ulici), uz pjesmu, kolače i pokoju kapljicu, okupilo se dobro raspoloženo društvo. Nije to bila rođendanska proslava domaćina, (iako mu se rođendan doista približavao), već generacijski susret nekadašnjih učenika Prve osnovne škole Petrinja. Iako za godine nije baš pristojno pitati, oni s tim problema nemaju i s ponosom ističu kako ih većina ove godine puni jubilarnih 80. U šali kažu kako njih dvadesetak koji su se okupili, (godišta od 1945. do 1947.), zajedno imaju više od 1500 godina. O prvim školskim danima ove generacije svjedoči i sačuvana crno-bijela fotografija iz školske godine 1953./4. koja krasi mjesec ožujak ovogodišnjeg „Petrinjskog kalendara“ autora Ivana Rizmaula. Na njoj je 49 tadašnjih polaznika prvog razreda Prve osnovne škole u Petrinji sa svojom učiteljicom Rozom Demić. Djeca s fotografije davno su odrasla. Nakon osnovne škole, život ih je odveo različitim putevima. Dio ih je ostao u Petrinji, dio odselio u druge sredine; neki su se odmah zaposlili, zasnovali obitelji, neki nastavili školovanje i ostvarili karijere kao liječnici, medicinske sestre, profesori, arhitekti, inženjeri, novinari, radijski spikeri, glumci… Postali su majke, očevi, bake i djedovi, preživjevši pri tom i one životne „škole“ poput rata, potresa, bolesti, gubitka bližnjih … Danas su uglavnom u mirovini i iako ih zdravlje više ne služi kao prije, još uvijek su puni životnog žara i duha. Vidjelo se to i na njihovom, sada već trećem generacijskom susretu ispunjenom pjesmom, šalama, duhovitim „bockanjima“ i evociranjem uspomena na školu, učitelje, simpatije, zajedničke školske zgode i nezgode. Na ideju da okupi nekadašnje šulkolege, barem one čije je kontakte uspjela naći, došla je gospođa Neda Ljuckanov, (djevojački Karnovšek), arhitektica koja je do umirovljenja radila u APB-u Petrinja. Prvi takav generacijski susret organizirala je 20. ožujka prošle godine. „Kao maturanti smo se sastajali redovito svakih pet godina, ali mi iz osnovne se dugo nismo sastajali. Ja sam živjela u Sisku, a u Petrinji sam radila. I svaki put kad sretnem kojeg Petrinjca kaže – pa kad ćemo se mi naći? To je tako godinama išlo. Ja sam uzimala brojeve telefona, gubila papiriće, svašta je bilo. I nekako mi je to došlo na pamet, ne sad ovo, nego ono ljeto prije, dok sam bila na vikendici. Znate ono kad imate vremena i kad vam je dosadno – mislim, prekrasno je kad ti je dosadno pa misli slobodno lete. I onda sam si rekla – zašto ja ne bih njih pozvala, barem ove koji su u Petrinji? Sastanemo se u parku kod vodoskoka, malo prošećemo do škole, podružimo se. Na taj prvi susret sam pozvala ove koji su u Petrinji i odazvalo se nas pet. To je bila prva godina kad smo se okupili na proljeće, odnosno na proljetni ekvinocij. Onda je Drago (Rizmaul op.a.) rekao da sljedeće okupljanje možemo organizirati kod njega i dogovorili smo da to bude za jesenski ekvinocij. Ja sam poslala poziv svima čije sam brojeve mogla naći i na tom drugom okupljanju koje smo kao „ceker bal“ organizirali kod Drage bilo nas je 14. Ove godine kontaktirala sam 39 ljudi i 22-oje je reklo da će doći. I evo, stvarno su došli“, zadovoljno je konstatirala gospođa Neda. Najteži dio posla bio je ući u trag bivšim školskim kolegicama i kolegama i doći do njihovih kontakata. Neki su odselili, neki nažalost umrli, kolegice udajom promijenile prezimena … „Rijetko tko od nas je išao sve godine zajedno u isti razred – mislim da možda čak i nitko, nego su nas miješali u a, b, c i d razrede. I ne samo iz naše škole. Bila je još jedna škola u Učiteljskoj školi, paralelna, od prvog do četvrtog, pa su onda poslije i njih u petim i šestim razredima izmiješali s nama, tako da neki iz te generacije se stvarno ne poznaju, jer nisu išli zajedno. Recimo, Dragu Rizmaula koji nam je tu ključna osoba kao domaćin, dosta ih ne poznaje, jer nam je on došao u sedmom razredu – oni su iz Gline došli, a ja sam išla od prvoga, tako da ja njih sve znam. Ja imam popise za sve moje razrede u koje sam išla od prvog do osmog. Osim drugoga i osmoga, jer te dokumentacije nemam. Jednostavno nemam. Onda sam otišla u ovu novu Prvu osnovnu školu i oni su mi izlistali što su imali. Opet ne za osmi, jer te dokumentacije nema, nego za sedmi razred. Za četiri sedma razreda. To je sve po četrdesetak ljudi bilo. Ja sam od toga napravila „sažetak“ i to je ispalo 213 ljudi. Mnogi su već pomrli, za mnoge i ne znam. One za koje znam – evo to su ljudi koje vidite ovdje. Kontaktirala sam 39 ljudi i manje-više svi su pristali, međutim to su sad ljudi koji su već i bolesni, koji ne mogu doći jer imaju problema svakakvih i ovo da su došli u tolikom broju, stvarno je čudo. Da nas je samo 20, pa da svaki ima 80 godina, to je 1600 godina! Nedavno sam sa zetom putovala, pa me zafrkava, pita – jeste li vi osigurali hitnu pomoć za to vaše druženje?“, kroz smijeh je ispričala gospođa Neda. Kaže kako je atmosfera na njihovim susretima uvijek opuštena, srdačna, ispunjena šalama i smijehom. Barem nakratko, zaboravi se i na godine i brige i bolesti: „Pa vidite da se svi „prebacimo“ kao da smo „balavanderi“. Možeš reći što hoćeš, nitko se ne ljuti. Netko se sjeća puno, netko se sjeća malo, ali sve je to nekakvo veselje i radost. E sad, za ovaj put, jako me peče savjest jer smo se mi tu „uvalili“ Rizmaulima. To je veliki posao. Nije jednostavno primiti nas tolike, pogotovo što Drago puno njih ne poznaje. Dakle, biti takav čovjek da ćeš u svoj dom pozvati gomilu ljudi koje sve i ne poznaš, to je stvarno prekrasno. Mislim da neću imati „tri čiste“ da na jesen to opet tražim. Jednostavno, mislim da je ovime, s naših 80 godina, jer svi punimo ove godine 80 godina, da je to nešto što je za zapamtiti, a sad jel’ bude još nekakvog nastavka ili ne bude – nebitno“, kaže Neda Ljuckanov. Možda ugostiti toliko ljudi je veliki posao, ali domaćin Drago Rizmaul i njegova obitelj nisu dvojili – srdačno su otvorili svoja vrata i zdušno se pobrinuli da se pod njihovim krovom svi osjećaju ugodno. „Ovo okupljanje je ustvari naše treće okupljanje. Ja sam iz Gline došao u sedmom razredu u Petrinju i kolegica Neda i ja se već dugo poznamo i surađujemo. Ona uvijek kad dođe u Petrinju navrati i k meni kući. I stalno je govorila kako bi htjela da se mi, nekadašnji učenici škole, okupimo. Prvo okupljanje smo imali lani u parku. Došlo nas je petero, ja sam bio jedini muškarac među njima. Razgovarali smo o tome kako bi bilo lijepo da imamo neko mjesto gdje ćemo se moći okupiti, sjesti, malo porazgovarati, bolje se upoznati. Kako sam ja u to vrijeme završavao svoju, mogu reći „vikendicu“, odnosno kuću za odmor, rekao sam da ja imam prostor i da to možemo napraviti kod mene. Onda se Neda sjetila i predložila da to organiziramo kao „ceker bal“, kao što su se nekad organizirala druženja na koja bi svatko donio po nešto od jela i pića. I taj naš „ceker bal“ smo održali jesenas, u desetom mjesecu. Bilo nas je mislim 17, s mojim ukućanima koji su pomagali. Tad smo odlučili da ćemo novi susret organizirati na prvi dan proljeća, no kako sam ja tad morao k liječniku, konzultirali smo se i dogovorili da to napravimo osam dana kasnije. Drago mi je da smo to uspjeli napraviti i da se toliko ljudi odazvalo“, rekao je domaćin Drago Rizmaul. Dok je u peći veselo pucketala vatrica, a na stol se slagali slani i slatki zalogaji iz „cekera“, svatko od prisutnih kratko je rekao nešto o sebi, o svom životu. I svatko je nakon toga od organizatorice susreta, gospođe Nede, za uspomenu dobio unikatnu, rukom ukrašenu pisanicu s porukom, oslikanu nekim petrinjskim detaljem. Darove za okupljene pripremio je i domaćinov brat, povjesničar Ivan Rizmaul koji im je darovao primjerke ovogodišnjeg „Petrinjskog kalendara“ u kojem je i njihova fotografija iz prvog osnovne. Naravno, fotoaparatom je valjalo zabilježiti i trenutak ovog susreta, a nakon zajedničkog fotografiranja, uz šale i prepričavanje anegdota, krenula je i pjesma kojom su atmosferu dodatno zagrijali legendarni petrinjski zabavljači, glazbenici Vilko Franjić – Điba i Marijan Augustić – Manjuso. Ponovni susret s dragim ljudima, od kojih se neki godinama nisu vidjeli i nekoliko sati lijepog, opuštenog druženja, uz razgovor, pjesmu, smijeh i sjećanje na školske dane, nekadašnjim „poletarcima“ Prve osnovne zasigurno će ostati kao još jedna draga zajednička uspomena. Za gospođu Nedu i njezinu ideju da se ponovno okupe, kao i za domaćina susreta Dragu Rizmaula i njegovu obitelj, nisu štedjeli pohvale. „Da Nede nema, te ideje ne bi bilo. Neda je nas uvijek okupljala. Kad je moja mama umrla, njena mama je mene uvijek zvala na ručak. Neda me uvijek vodila svojoj kući. Ja sam bila bez roditelja, ali sam odmalena imala podršku od mnogih ovdje. A Petrinja, Petrinja je za mene najljepši grad na svijetu s velikim srcem, samo to mogu reći“, emotivno je komentirala gospođa Antonija Ivanka Antolović, umirovljena viša medicinska sestra, sudionica Domovinskog rata, koja danas živi u petrinjskom Domu umirovljenika. Zadovoljstvo zbog susreta s prijateljima iz djetinjstva nije skrivala ni Slobodanka Kokotović Lochert, umirovljena liječnica, specijalistica oftalmologije koja danas živi u Zagrebu: „Ja sam uvijek bila na godišnjicama mature, ali na ovom susretu kolega iz osnovne škole sam drugi put, jer prvi put nisam ni znala da se to slavi. I jako sam zahvalna Rizmaulima što to organiziraju kod sebe. Mislim, to je stvarno puno posla. Mi se svi dignemo, odemo, a oni moraju to pospremati. To mi je tako žao, ali drago mi je da se vidimo i uvijek nam ti susreti budu nekako prekratki da se svi napričamo. Nismo svi išli u isti razred, ali ja uglavnom sve te ljude poznam. S nekima sam stalno u kontaktu, s nekima ne toliko. Ja sad u Petrinji nemam više nikog svog, moji su svi umrli. Imam samo jednu sestričnu i kad dođem u Petrinju idem samo na groblje, jer tu više nemam ni kuće ni stana. Mirovinu sam dočekala u Velikoj Gorici. Bila sam dragovoljac Domovinskog rata, a onda je netko mislio da okulist valjda nema što raditi na terenu, pa su me smjestili u Goricu. Tamo sam i ostala do mirovine. Danas živim u Zagrebu, penzionerski i dobro je, ne žalim se na ništa. Daj Bože da ostane ovako, da mogu hodati i da me glava služi“, kaže doktorica Lochert – „Biba“ kako ju svi od milja zovu. Među dobro raspoloženim sudionicima ovog generacijskog susreta bila je i umirovljena radijska novinarka i spikerica, Zdenka Kovačićek – Potz. Starije generacije Petrinjaca i danas se sjećaju njezinog glasa, jer svoju radijsku karijeru, počela je 1963. kao novinarka i spikerica na Petrinjskom radiju, (tada Radio Petrinji). Godine 1970. počela je raditi kao spikerica Radio Zagreba, a 1991. imenovana je i rukovoditeljicom Službe za spikere Hrvatskog radija. „Da, počela sam na Radio Petrinji, Toto i ja smo tada bili spikeri. To mi je zapravo bila odskočna daska u eter. Nakon toga sam otišla na Hrvatski radio, tada Radio Zagreb i tamo sam odradila 40 godina. Bila sam voditeljica Službe za spikere i normalno, radila sve poslove – vijesti, eseje, konferanse … sve što je trebalo“, prisjetila se gospođa Zdenka. Umirovljeničke dane provodi okružena svojim biljčicama u rodnoj kući u Petrinji koju su joj, nakon rata, a onda i potresa, pomogli obnoviti kći i zet. Kaže kako ima svoj „mali krug velikih ljudi“ s kojima ide na kavice te posjećuje kazališne predstave i izložbe. Usprkos različitim zdravstvenim problemima, nastoji ostati i fizički aktivna, pa redovito, dva puta tjedno, u Hrvatskom domu Petrinja ide i na medicinsku gimnastiku. Ovaj susret s nekadašnjim školskim kolegama i kolegicama posebno ju je razveselio. „Prekrasno je sresti ove ljude i baš mi je zbog toga toplo u srcu. Samo, što nije dobro u svemu tome? To što ću sljedeće godine imati 80 i svake godine sve više zaboravljam. Znam ove ljude po imenima, prezimenima, ali nakon toliko godina, promijenili smo se svi“, kaže. Generacijskom susretu pridružila se i Miroslava Jandrić, još jedna Petrinjka koja je svoj radni vijek odradila u medijima. Nakon završene osnovne škole, a potom i gimnazije u Petrinji, studiranje ju je odvelo u Zagreb. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. završava komparativnu književnost i talijanski jezik, a na Fakultetu političkih znanosti 1972. diplomira novinarstvo. Kao novinarka, radila je u dnevnom listu Vjesnik, a tijekom karijere njezini članci su objavljivani i u drugim novinama. Danas u Petrinju, gdje ima klet, povremeno navraća, a susretima s nekadašnjim šulkolegama rado se odaziva. „Jako je to lijepo! Malo „gadno“ za reć’ u povodu koje obljetnice, ali Bože moj, lijepo je, veselo i dira u srce“, kaže nasmijana gospođa Miroslava. Dio ove generacije je i glumica Nataša Maričić. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Petrinji, u Zagrebu je upisala Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost gdje je i diplomirala 1971. Kao slobodna umjetnica, bila je dugogodišnji član Teatra ITD, glumila je i u Teatru u gostima, Teatru klasike, Teatru Žar ptica i gotovo svim zagrebačkim kazalištima, ostvarivši i niz filmskih i televizijskih uloga. „Da, naravno, sve je počelo u Petrinji. Imali smo predivnu profesoricu engleskog jezika s kojom smo, na završnom ispitu u našoj gimnazijskoj dvorani, radili predstavu. To je bio Shakespeareov „Macbeth“, četvrti čin, ludilo Lady Macbeth. To sam igrala ja. Ona je meni nabavila kostim iz Hrvatskog narodnog kazališta i ja sam se izbezumila od ljepote, od divote i završila na kazališnoj akademiji.  Naravno, sad sam u mirovini, a ovo sve, jer imam samo 80 godina, doživljavam jako, jako emotivno. S nekima od ovih ljudi se znam, kak’ mi kažemo, iz „ajmpedekla“ i to mi je divno da to traje i da se još piju zajedničke kavice. U Zagrebu smo, ali tu smo na svim feštama. Ja nisam bila na jedno dvije, što mi je žao, ali ovo danas je za mene nešto za dušu od čega ću živjeti još sljedećih mjesec, dva, tri – zapravo do drugog susreta“. Njihova poslijeratna generacija možda nije živjela u materijalnom blagostanju. Ni tehnologija nije bila toliko razvijena. Nije tada bilo ni mobitela, ni interneta. Oni nisu imali online društvene mreže za povezivanje, ali su imali jedni druge. I znali su biti jedni s drugima – stvarati ugodne zajedničke trenutke i uspomene kojih se i danas rado sjećaju. Njihova društvena mreža koju su gradili uživo, izdržala je test vremena, pokazao je i ovaj generacijski susret. Pozdravljajući se na kraju, nekadašnji đaci petrinjske Prve osnovne, uz zagrljaje su jedni drugima poželjeli da budu živi, koliko toliko zdravi i da se, bude li prilike, opet sastanu.   The post Generacijski susret šulkolega, bivših učenika Prve osnovne škole Petrinja appeared first on Portal53.