Rat protiv Irana je i rat protiv slobode iranskih žena

Prije napada na Iran ove godine, vjerski vođa šiita i čelnik te zemlje, Ali Hamenei, zagazio je bio u duboke osamdesete. Nezadovoljstvo u samom Iranu je jačalo, mobiliziralo je ljude na organiziranje i prkos. Teokracija je sve teže držala društvo pod kontrolom. Brojni činovi otpora događali su se organski i bez obzira na miješanje vanjskih obavještajaca. Oni su vazda bili zainteresirani za sudbinu Irana. Ipak je to prva krupna država svijeta u kojoj su britanske i američke obavještajne službe uspješno izvele promjenu režima, zbacivši im premijera Mohameda Mosadeka zato što se drznuo nacionalizirati naftna bogatstva. Regionalno, Iran je već 42. godinu u proxy ratu s Izraelom, također slavnom po svojim obavještajnim akcijama. Širin Mirzanedžad, iranska pravnica, prevoditeljica feminističke literature, radnica u kulturi odnedavno s adresom na Dugom otoku i naša sugovornica o povijesti borbe za emancipaciju iranskih žena, bila je beba kada je Hamenei došao na vlast. Kada je napustila Iran, ajatolah je još bio živ. Sudjelovala je u čuvenim protestima “Žena, život, sloboda” 2022. godine, ugušenim nakon četiri mjeseca. Iranske vlasti žestoko su napale škole u kojima se organizirao otpor, prosvjednice, nedolično obučene prolaznice. “Protesti su stali, ali to više nije bilo važno, jer žene više nije bilo briga. Na nedavnim snimkama i fotografijama s iranskih ulica vidiš da su obučene kao ti i ja. Naravno da ima žena koje iz vjerskih uvjerenja nose hidžabe, ali i one rade, biraju što će biti. Skok nakon protesta 2022. je toliko vidljiv da je postalo teško razlikovati žene u Teheranu ili u nekom zapadnom gradu”, priča Mirzanedžad. A onda su SAD i Izrael napali Iran. Što to znači za njihovu borbu za ravnopravnost? O Irankama do nas uglavnom dopiru priče u svim bojama propagande — od toga da se sasvim slobodno kreću do toga da ih vješaju na svakom koraku zbog pramena ispalog iz hidžaba. Opresija žena Irana je okosnica zapadne liberalne podrške borbi protiv teokratskog režima u Iranu, na svaki način. Mirzanedžad smo zato upitali o njenom iskustvu i procjenama. Govori nam da će ovaj rat biti korak unazad. Ne samo za žene, koje se bore već stoljećima i nastavit će se boriti, već i za sve druge borbe za demokratizaciju Irana. Pritom citira prvog iranskog vjerskog vođu, iz doba posljednjeg velikog vatrenog sukoba Irana, osmogodišnjeg okršaja s Irakom. “Homeini je govorio da je rat dar od boga. Put do blaženstva.” Šejtanska posla Svi elementi pravednog i svetog rata protiv šejtana su tu. Neprijatelji Irana su besprizorni ratni zločinci. Izraelci imaju aktivne optužnice Međunarodnog kaznenog suda, a drugi dio, kroz riječi Donalda Trumpa, služi se barbarskom retorikom poput prijetnje da će Iran bombardirati “dok ga ne vrate u Kameno doba” te najavama ratnog zločina, poput uništavanja civilne infrastrukture, dok djela govore i glasnije od riječi. Među prvim metama “preciznog” američkog bombardiranja “kalibriranog” umjetnom inteligencijom bila je škola za djevojčice u Minabu. Na mjestu je poginulo oko 170 djece. Koliko će ljudi umrijeti zbog crne kiše u Teheranu nakon izraelskog gađanja naftne infrastrukture, znat će se tek s malo većim odmakom. Među ostalim zdravstvenim ustanovama, pogodili su i pogon za proizvodnju anestezije i medikamenata za liječenje raka. S druge strane, Iran je manji, slabije naoružan i siromašniji od napadača opremljenih nuklearnim oružjem. Koliko se može razaznati u propagandnom kaosu karakterističnom za bilo koji ratni sukob, cilj je uzvraćanje udaraca s maksimalnom materijalnom štetom. Danima unaprijed su najavili i da će uništiti infrastrukturu nekih od najmoćnijih tehnoloških korporacija današnjice, poput Palantira, Oraclea ili IBM-a, jer sudjeluju u ratnim zločinima. I time izazivaju simpatije na Zapadu. Raspoloženje prema tehnološkim divovima toliko je, naime, negativno da iz Vatikana dolaze poruke kako su zrele za lomaču, skupa s osnivačima. Paolo Benanti, savjetnik pape za AI, optužio je naime Petera Thiela, vlasnika Palantira, za herezu, odnosno “izazivanje samih temelja građanskog suživota”, kojeg Thiel “smatra zastarjelim”. Paralelno, Izrael “čisti” Gazu i Libanon, trujući im zemlju i vodu. Iranske vlasti, dakle, idu protiv ratobornog, globalnog hegemona, koji nije mirovao od Drugog rata i trenutačno naoružava genocid u Gazi koji već treću godinu gledamo u prijenosu uživo. Desetljećima je hegemon davio Iran sankcijama, među najduljim i najstrože nametnutim u povijesti (sankcijama kakvim se u zadnjih pedesetak godina SAD-u pripisuje se čak 38 milijuna smrti u svijetu). Izazvan ratom, Iran je uzvratio nogom u glavu. Gotovo momentalno, zatvaranje Hormuškog tjesnaca cijelom je svijetu, uključujući SAD i njegove saveznike, dao priliku osjetiti težinu ekonomskog protuudara. Iranske vlasti također nisu propustile da svoje neprijatelje nazovu “Epsteinovom klasom“, baš kao i milijuni ljudi ogorčeni nekažnjenim zločinima protiv djece koje su počinili eminentni pripadnici ekonomske i političke elite na Zapadu. Amerikancima među njima, Iran se obratio otvorenim pismom predsjednika Masuda Pezeškiana, poručujući im da im ne žele zlo, da se bore protiv njihovog političkog vrha. Glasnogovornik iranske vojske Ebrahim Zolfakari dan nakon toga objavljuje da neprijateljske vojske ni ne znaju gdje se nalaze njihove zalihe oružja i da će ih napasti jače nego ikad. “S vjerom u svemogućeg boga, ovaj rat će trajati sve dok ne budete poniženi, osramoćeni, dok se trajno i potpuno ne pokajete i ne predate.” Deminutiv je reći da Iranci imaju nacionalni ponos. Rat protiv tehnološki najmoćnije vojne sile svih vremena oživljava perzijski tisućljetni civilizacijski ponos. Političke žrtve U drugome planu ove spektakularne tragedije umire iranska oporba. “Napad je već ispunio želju Ali Hameneiju da umre kao mučenik. On se uopće nije skrivao. Trebalo mu se suditi, a ne da u terorističkom napadu postane šijitski mučenik”, kazala je o istom onom čovjeku u dubokoj starosti, koji je gubio nekoć totalnu kontrolu nad iranskim društvom. Prvi masakri krenuli su u siječnju tijekom prosvjeda protiv inflacije, prije prvog ispaljenog projektila. “Smaknuća se događaju svaki dan”, kaže nam Mirzanedžad. Iran je sada u općem ratnom stanju u kakvom nije bio od osamdesetih, kada su se borili protiv Iraka naoružanog američkim puškama. “Iranskim vlastima odgovara da su dulje u ratu, kao i tada. Rat protiv Iraka mogao je biti gotov za dvije godine. Irak je ponudio čak i reparacije. Ali Iranu je odgovaralo ratno stanje za obračun s političkom konkurencijom”, podsjeća naša sugovornica. Mirzanedžad je rođena u Teheranu u zadnjim mjesecima Homeinijeve vladavine, po završetku osmogodišnjeg rata između Irana i Iraka. Ali Hamenei vladao je Iranom cijeli njen život proveden u toj zemlji i borila se protiv ugnjetavanja kako je znala i mogla. I opet, vijest o Hemeneijevoj likvidaciji nije je razveselila. Zatekla ju je u egzilu u Hrvatskoj, kamo je stigla prošlog ljeta sa suprugom Merdadom Hamenehom i jednim ruksakom na ramenu. Dok su vodili underground kazalište Exit u Teheranu, Širin i Merdad su navikli na konstantnu prismotru cenzure. Ali stvari su se lani naglo uozbiljile. “Hakerska grupa zvana Edalat-e Ali (Alijeva pravda) provalila je u vladinu bazu kriminalnih slučajeva i objavila je. Ukucali smo svoja imena u tu bazu i saznali da protiv nas slučaj gradi ministarstvo obavještajnih službi. Dakle, ne ministarstvo pravosuđa”, kazala nam je. Spis ih je povezivao s ljevičarskom dijasporom, a njihov zločin je bio “izgradnja jezgre otpora u Iranu” te rad usmjeren protiv države i boga samog. Slavi isključivo manjina A onda je započeo prošlogodišnji 12-dnevni rat. Poučeni poviješću i mogućnošću da se usred ratnog stanja nađu pred sudom zbog nacionalne sigurnosti, što za razliku od umjetničkih prijestupa može nositi smrtnu kaznu, shvatili su da moraju otići. Napad SAD-a i Izraela na Iran, kao i Hameneijeva smrt, nisu u njima izazvali euforiju, kao u dijelu dijaspore koja je to slavila na ulicama uz monarhističke i izraelske zastave, zazivajući povratak šafa Reze Pahlavija. “Oni su u apsolutnoj manjini i nevjerojatno je kakvu su pažnju dobili”, kaže Mirzanedžad. Jer kao što je Ali Hameneijev prethodnik Homeini iskoristio rat protiv Iraka za likvidaciju otpora na domaćem terenu, njegov će nasljednik, radikalniji sin Modžtaba, iskoristiti za uništavanje otpora koji se stvarao u relativno mirnih trideset i više godina. Foto: Ladislav Tomičić Prvi protest nakon narodne revolucije Kao i bilo koje drugo društvo, ni iransko nije monolitno. Zato je važno naglasiti da ni revolucija naroda Irana 1979. godine protiv zapadnjačke marionete postavljene državnim udarom, šaha Mohameda Reze Pahlavija, nije bila samo islamska i islamistička. Vjerske vođe zaslužne su za snažan pritisak i mobilizaciju vjernika. No, revolucija ’79. je ime za više od godinu dana borbi različitih slojeva društva protiv monarhije koju su podržavale zapadne zemlje žedne njihove nafte. Protesti studenata ugušeni su u krvi, kao i štrajkovi. Iran je imao i generalni štrajk okončan povećanjem plaća radnicima. Protiv šaha su se desetljećima borili i ljevičarski militanti, koji su tražili demokraciju i oslobođenje žena. Bili su progonjeni, zatvarani i ubijani pod šahom, i nisu mirno promatrali zadnje trzaje njegove vlasti. Itekako su sudjelovali u njegovom rušenju i iz revolucije izašli kao druga najbrojnija politička snaga. “Žene su bile u prvim redovima revolucije, i one religiozne, i ljevičarke, i desničarke… Žene su, osim toga, organizirale prvi protest protiv teokratske vlasti. Samo 25 dana nakon završetka revolucije, kada su klerici preuzeli upravljanje i poništili modernizacijski obiteljski zakon, na Međunarodni dan žena ulice gradova bile su preplavljene desecima tisuća prosvjednica”, govori Mirzanedžad. Zanimalo ih je gdje je njihovo mjesto u revoluciji koju je sve agresivnije otimala teokratska vlast, poništavajući liberalizaciju obiteljskog i kaznenog zakona iz prethodnog perioda, vraćajući brakove s djevojčicama i uvodeći obavezno nošenje hidžaba, najprije u javne institucije. Protesti su trajali pet dana i suzbijeni su kamenjem i noževima. .faktualno-newsletter-cta { border: 1px solid #CCC; padding: 2rem; text-align: center; margin-bottom: 2rem; } .faktualno-newsletter-cta h2 { font-size: 1.25rem; font-weight: 600; margin-bottom: 1rem; text-align: center; } .faktualno-newsletter-cta p { margin-bottom: 0; } .faktualno-newsletter-cta .button-primary { background: red; color: #fff; padding: .5rem 1.5rem; text-decoration: none; text-transform: uppercase; font-size: 0.875rem; font-family: "Arial", sans-serif; border-radius: 32px; margin-bottom: 1rem; display: inline-block; transition: all 0.2s ease-in-out; } .faktualno-newsletter-cta .button-primary:hover { background: #cc0000; } Prijavite se na besplatni tjedni newsletter: FAKTUALNO Prijava Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti. Duga tradicija “Ali borba je nastavljena zato što iranske žene imaju dugu i jaku tradiciju borbe, još od Každarskog carstva, prije prvog Reze Pahlavija.”, priča nam Mirzanedžad. Za nedavni je panel u klubu MaMa napisala sažeti povijesni prikaz tih borbi, koji možete pročitati ovdje. Pjesnikinja i učenjakinja reformističkog babističkog pokreta, Tahereh Kurrat al-‘Ajn (oko 1814. – 1852.) bila je prva žena u Iranu koja je svjesno i javno skinula veo 1848. To nije bio samo osobni čin, već politička i vjerska deklaracija. Pogubljena je po nalogu šaha Nasera al-Dina. Iako žene u Iranu nisu imale nikakvo pravo javnosti, obrazovanja, glasanja niti bivanja u javnom prostoru, žene perzijskog egalitarnog plemena Bahtijari nisu nosile veo, već oružje, bar neke od njih. Bibi Marjam Bahtiari bila je zapovjednica vojske, kasnije i prijateljica Mohameda Mosadeka, premijera zbačenog u CIA-inom državnom udaru. Iranske žene su početkom 20. vijeka osnivale tajna društva i tiskale ilegalne publikacije. “U njihovim skupštinama mogle su sudjelovati isključivo žene, na poziv članica. Ako su muškarci željeli doći, mogli su doći isključivo u društvu i na poziv žene članice”, priča nam Mirzanedžad. Ovo pravilo koštalo je postojanja društvo žena u Fisherabadu u Teheranu. Muškarac bez pozivnice ih je odlučio otkucati vlastima i skupština više nikada nije održana. Ali ih nisu uspjeli uhvatiti. Ova borba išla je paralelno s revolucijom za ustavnu reformu, ali sam ustav im nije donio ništa. Iran je žene nastavio tretirati kao djecu i poslovno nesposobne. Ali nisu se predale. Pjevačica Kamar ol-Moluk Vaziri nastupala je bez hidžaba u ranim dvadesetima, zbog čega su vlasti uvele cenzuru u glazbenom stvaralaštvu. Modernizacija odozgo Tek tada na vlast dolazi dinastija Pahlavi, 1921. godine. Donijela je modernizaciju Iranu, ali odozgo, na sliku i priliku Europe. Zabranjena su udruženja žena, osim onih pod državnim patronatom, a sredinom tridesetih i pokrivanje glave. Žene su tada prvi puta pripuštene u visoko obrazovanje, ali upravo je zabrana hidžaba onemogućila dijelu žena i bazično školovanje. “Moja baka je tada prestala ići u hamam, ali i u školu, jer je obitelj nije dala da se pojavljuje na ulici bez hidžaba. Nikad to nije preboljela, do kraja života je svoj ženskoj djeci u obitelji govorila: Obrazujte se! Samo idite u školu”, kaže nam iranska pravnica. Dolaskom Mohameda Reze Pahlavija 1941., društvo se dodatno otvara i žene si uzimaju nove slobode. Igraju i aktivnu ulogu u pokretu za nacionalizaciju nafte koji je predvodio Mosadek početkom pedesetih. Nakon njegovog zbacivanja, nastavljaju se pritisci na Pahlavija. Rezultiraju Bijelom revolucijom, koja nakon referenduma 1963. donosi ženama pravo glasa, zatim i prve članice parlamenta i vlade, ali i negodovanje klerika predvođenih Homeinijem. Zbog trvenja oko liberalizacije prisiljen je na egzil. Šezdesetih stupa na snagu i novi zakon o zaštiti obitelji, koji ograničava jednostrani razvod muškaraca, ženama je odobreno pravo na razvod u određenim okolnostima, a minimalna dob za brak postavljena je na 15 godina za djevojčice Drugi zakon o zaštiti obitelji dolazi 1975., kada je dob za brak za djevojčice podignuta na 18 godina; a za poligamiju je potrebno odobrenje suda. Ovo su prvi zakoni koje će Homeini po povratku ukinuti, uvodeći šerijatski zakon i efektivno ukidajući dobnu granicu za udaju djevojčica. Obračun s dojučerašnjim suborcima Ženama zabranjuje sudske pozicije, muškarcima vraća jednostrani raskid braka. Hidžab postaje obvezan 1983. pod prijetnjom bičevanja; ubojstvo žene se kažnjava upola manjim iznosom od ubojstva muškarca, a svjedočenje dvije žene se izjednačava sa svjedočenjem jednog muškarca. Klerici su se nakon narodne revolucije doista pokazali kao najgladniji ptići u gnijezdu i nije trebalo dugo da krenu u okršaj s dojučerašnjim suborcima na ulicama. Smetali su im lijevi, liberalni i umjereni, ali prvenstveno lijevo orijentirana Narodna mudžahedinska organizacija Irana (MEK). Započela je krvava unutarnja borba, koja će trajati čitavo vrijeme rata protiv Iraka. Pretvorit će se u borbu do istrebljenja između IRGC-a i MEK-a, koji nakon inicijalne obrane Irana – prelazi na iračku stranu. Zadnji dani rata protiv Iraka iskorišteni su za egzekuciju minimalno pet tisuća za režim opasnih politički aktivnih pojedinaca, mahom ljevičara. “Suđenja” su bila loša predstava. Prema Homeinijevoj fetvi, provodila su ih nadrisudska vijeća prozvana “odborima smrti”. Optužbe protiv zatvorenika, do tada uglavnom gonjenih za prekršaje nevezane za oružanu borbu, varirale su od vođenja rata protiv boga do otpadništva od islama. “Klerici su im u zatvoru postavljali pitanja kao što su: ‘Moliš li?’, ‘Vjeruješ li u boga?’ Nisi mogao pretpostaviti koji bi te odgovor mogao spasiti”, govore nam Merdad i Širin. Jedan od isljednika bio je i Ebrahim Raisi, kasnije nagrađen visokom funkcijama. Prije dvije godine poginuo je kao predsjednik, u rušenju vladinog helikoptera. Basidž i moralna policija Rat protiv Iraka odnio je preko milijun života, a Iranu je donio i konsolidirao revolucionarnu gardu, vojsku Islamske Republike (IRGC), kao i Basidž, dobrovoljačku, heterogenu mrežu civila-lojalista, s paravojnim ograncima. Ajatolah Homeini je sanjao da će Basidž jednoga dana brojati 20 milijuna Iranaca, kaže nam Mirzanedžad. “Pokušali su nas vrbovati u osnovnoj školi. Ni ja ni moje prijateljice nismo htjele pristupiti, iako je neprestano oglašavano da članovi Basidža dobivaju različite povlastice, članstva i besplatne ulaznice za sportske događaje i zabavu”, prisjeća se. Češće nego o Basidžu govori se o Moralnoj policiji Irana, koja je zadužena za maltretiranje i procesuiranje žena zbog “nedoličnog ponašanja”. Pritom žene nisu mogle biti teško kažnjene zbog pogrešno nošenog hidžaba, ali… “Kada si već privedena, prekršaj se vrlo lako mogao proširiti optužbom za rat protiv države i boga. To je dio šerijatskog zakona. I onda, ako si previše glasan, ako previše odgovaraš, ako već imaš dosje, lako ti mogu prišiti te vrlo arbitrarne optužbe. Moharebe je naziv za optužbu ‘neprijateljstva prema bogu’, koja nosi smrtnu kaznu”, priča nam Širin. Ona je godinama uspješno izbjegavala da je zapiše Moralna policija. Ne bi nosila dokumente sa sobom, lagala bi da je premlada da nosi hidžab, dala bi pogrešan broj telefona svojih roditelja, sakrila sve što je mogla vezano za utvrđivanje identiteta. I bila je uspješna u tome. Jednom im je uspjela pobjeći. “Nažalost, moja prijateljica nije. Vodili su nas prema kombiju kojim su skupljali djevojke i žene. Primijetila sam da policajac ispred nas ne gleda i da iza nas nema nikoga. Nju je bilo jako strah. Rekla sam joj: ‘Haj’mo pobjeći!’ I onda sam se samo okrenula i odšetala u suprotnom smjeru, a ona je počela trčati. Uhvatili su je, a mene nisu primijetili”, priča nam Širin. Dosje je zbog nepropisnog nošenja i hidžaba dobila tek relativno nedavno, dok je vozila auto. Država je, naime, odlučila da se ni auto ne može tretirati kao privatni prostor. Jin, Jîyan, Azadî Moralna policija maknula je s ulica Vidu Movahed 2017., koja se popela na razvodnu kutiju, objesila svoj hidžab na štap i mahala njime kao zastavom. To su kopirale nebrojene žene nakon nje, u Iranu i van njega. “Odaziv je bio toliki da su vlasti na tu razvodnu kutiju navalile nekakvu kupolu da se žene prestanu penjati”, priča Mirzanedžad. U šakama moralne policije stradala je i Mahsa Amini, 22-godišnja Kurdkinja. “Njeno izvorno ime bilo je Džina, ali Kurdima nisu dopuštali da svojoj djeci daju kurdska imena, pa se u rodnom listu zove Mahsa. Džina znači život. Prvi puta se u Iranu ‘Žena, život, sloboda’ čulo na njenom grobu. Njen ujak joj je taj slogan kurdskog pokreta — Jin, Jîyan, Azadî — napisao na njen nadgrobni spomenik, a onda je započelo skandiranje. Proširilo se na cijelu zemlju”, prepričava Mirzanedžad. Vlada je imala svoju verziju događaja, tvrdeći da je umrla od srčanog udara i kako je zadobila udarac u glavu pri padu. Ali na fotografijama je bila previše izubijana da bi se to moglo pripisati jednom padu. Prosvjedi su krenuli spontano, a gasili su se postupno, nakon više mjeseci egzekucija, ubojstava i hapšenja. Protesti su, naime, bili prilika da Basidž uvede malo van institucionalne “pravde”, koju su i inače sprovodili na ulicama. “Prošli bi na motociklu i udarali žene štapovima, lancima ili noževima. To je bilo opasnije od susreta s moralnom policijom, koja te morala dovesti na sud, ne bi dobila više od tri mjeseca zatvora”, navodi Mirzanedžad. Protesti su samo pojačali pritisak. “Žene su više puta napadane kiselinom, u Teheranu i Isfahanu, a počinitelji nikada nisu pronađeni. Sumnjalo se da ih inspiriraju pojedini klerici koji su za vrijeme džume poručivali da žene treba vratiti na njihovo mjesto. Na ulicama su ginule školarke, koje su bile važan dio pokreta. U jednu je školu puštena nekakva kemijska tvar od koje su se djeca razboljela s istim simptomima – kašalj, osip, gušenje, povraćanje… Srećom nitko nije umro, ali roditelji su se uplašili. Snimke nadzorne kamere iz škole su nestale”, prepričava. Iako su ugušeni, protesti 2022. su polučili rezultate. Iranke su umjesto javnih okupljanja izabrale masovno i mirno odbacivanje hidžaba, jer – ne mogu ih sve pohapsiti. I napredak je bio vidljiv. Na ulicama Teherana i drugih Iranskih gradova ponovo su se vijorile ženske kose. Život po različitim pravilima Pored nanošenja ekonomske štete Kini, na zapadu je relativno rasprostranjena i teorija da Trump ratom protiv Irana pokušava zaustaviti javnu raspravu oko dosjea o pedofilu Jeffreyju Epsteinu, trgovcu djevojčicama i pružatelju zločinačkih usluga zapadnim elitama. Zato smo Mirzanedžad upitali kako gleda na to što iranske vlasti, često prozivane upravo zbog dječjih brakova i zlostavljanja žena, svojim protivnike nazivaju “Epsteinovom klasom”. Prvo je duboko udahnula. “Apsurdno mi je to. Neki od vrlo visoko pozicioniranih klerika, učitelja Kur’ana, zlostavljali su djecu. Roditelji žrtava su ušutkani, a zlostavljačima se ništa nije dogodilo. U javnost su također procurile tajno načinjene snimke dužnosnika u intimnim trenucima s drugim muškarcem i nije mu se ništa dogodilo. Naravno da se njemu ništa ni nije trebalo dogoditi, jer se radi o konsenzualnom odnosu dvije odrasle osobe, ali u Iranu se homoseksualnost kažnjava smrću. Ne žive po istim pravilima kao mi”, kaže Mirzanedžad. Ono što je još više brine je velika vjerojatnost da će pravednički rat iranske teokracije protiv šejtanskih sila za narod Irana spremiti pakao na zemlji, garniran obećanjem da je šehidska smrt put do raja. Za one koji će poginuti zbog neslaganja s tom vizijom, nitko neće ni pitati. “To je jedan od mnogih razloga zašto smo protiv rata, jer znamo što se događa. Dok su zaposleni vođenjem rata protiv vanjskog neprijatelja, rješavaju se opozicije iznutra. I ne zanima ih koliko će ljudi poginuti”, ponavlja Mirzanedžad. Pitali smo je i misli li da su agresori na Iran svjesni da je tako njihov rat ujedno i rat protiv žena Irana, i borbe svih progresivnih elemenata tog društva zadnjih desetljeća. “Mislim da ih nije briga.” Barem više i ne glume da ih je briga. The post Rat protiv Irana je i rat protiv slobode iranskih žena appeared first on Faktograf.hr.