CIONISTI SU NA IRANU “POLOMILI ZUBE” Jaber: Posljedice ovog rata protežu se dalje od izraelsko-iranskog sukoba

Piše: Samer Jaber, thebosniatimes.ba Prije isteka roka koji je američki predsjednik Donald Trump prošle sedmice odredio Iranu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu uputio je hitan poziv Bijeloj kući. Upozorio je predsjednika da ne teži prekidu vatre s Teheranom.   Nakon što je proglašeno privremeno primirje, Netanyahu je brzo pojasnio da izraelska vojska neće obustaviti svoje operacije u Libanu. Mnogi su u njegovim postupcima vidjeli želju da osigura vlastiti politički opstanak produžavanjem rata.   Međutim, ne žele samo Netanyahu i njegovi saveznici da SAD nastavi rat s Iranom, to žele i njegovi protivnici. Razlog leži u tome što izraelske političke i sigurnosne elite poraz Irana vide kao ključni korak prema ostvarenju projekta “Velikog Izraela”.   “Veliki Izrael” postao je cionistička politička strategija koja nadilazi talmudsku viziju jevrejske države između Eufrata i Nila. Da bi to ostvario, Izrael ne teži samo okupaciji više zemlje, već i vojnoj dominaciji nad velikim dijelovima Bliskog istoka, uz stalno širenje sfera uticaja. Iran je stajao na putu svim tim ciljevima.   Proširenje granica   U središtu vizije “Velikog Izraela” je teritorijalna ekspanzija. Decenijama je Izrael kolonizirao palestinsku teritoriju koju je okupirao 1967. godine, a koja se sada doživljava kao de facto anektirana. Palestinsko stanovništvo suočava se s predstojećim “transferom”.   Nakon što je osigurao kontrolu nad palestinskom zemljom, Izrael sada želi proširiti svoje teritorijalne ambicije na sjever, istok i jug. Njegove teritorijalne ambicije odgovaraju planovima koje je 1919. godine iznijela Svjetska cionistička organizacija, a koji uključuju dijelove južnog Libana i Sirije, lijevu obalu rijeke Jordan (u današnjem Jordanu) i dijelove egipatskog Sinajskog poluotoka.   Izrael drži pod okupacijom i kolonizira sirijsku Golansku visoravan skoro 60 godina, a u posljednje dvije godine nastoji zauzeti još sirijske teritorije. Širenje na sjever i jug Golanske visoravni poboljšalo bi pristup vodnim resursima i ojačalo izraelski strateški položaj s pogledom na Damask. Takvo prisustvo moglo bi staviti sirijski glavni grad pod stalni vojni pritisak, potencijalno prisiljavajući sirijski režim na politički kompromis radi očuvanja stabilnosti.   Južni Liban je teritorija nad kojom Izrael dugo pokušava zadržati kontrolu i koju je više puta napadao. Njegova vojska ga trenutno okupira i počela je uništavati sela kako bi spriječila povratak stanovnika. Područje je strateški važno ne samo zbog planinskog terena, već i zbog vodnih resursa.   Izrael također želi istočnu obalu rijeke Jordan iz ekonomskih i strateških razloga. Uspostavljanje kontrole nad njom ne bi samo povećalo pristup obradivom zemljištu, već bi osiguralo i veću stratešku dubinu protiv potencijalnih istočnih prijetnji, historijski povezanih s Irakom i Iranom. Kontrola nad ovim područjem također bi stavila ključne regionalne tranzitne rute pod izraelski utjecaj, posebno one koje povezuju Arapski poluotok s istočnim Mediteranom.   Uzeti zajedno, ovi ekspanzionistički scenariji omogućili bi Izraelu bolji pristup strateškim plovnim putevima poput Crvenog mora i blizinu glavnih energetskih resursa. To bi, s druge strane, moglo značajno povećati njegov geopolitički utjecaj u oblikovanju regionalne dinamike.   Vojna dominacija   Projekat “Velikog Izraela” ne odnosi se samo na teritorijalno širenje, riječ je i o uspostavljanju regionalne kontrole kako bi se osigurala sloboda provođenja vojnih operacija uz minimalna ograničenja. To odražava ono što Izrael radi na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze od 1948. godine, u Libanu od septembra 2024. i u Siriji od sloma Al-Assadovog režima u decembru 2024. godine.   U tom kontekstu, “dominacija” podrazumijeva sposobnost jednostranog djelovanja i projiciranja sile preko granica. Izrael želi slobodu djelovanja ne samo nad susjednim državama – Jordanom, Sirijom i Libanom – već i nad Egiptom, Irakom, Iranom, Jemenom, zaljevskim državama, pa čak i dijelovima Afričkog roga, poput Somalije.   Izrael je postigao napredak u ovom aspektu projekta upotrebom sile protiv svojih susjeda. Također je sklopio razne mirovne i sigurnosne sporazume sa zemljama istočnog Mediterana.   Važan korak bilo je i uspješno lobiranje za prelazak pod nadležnost Centralne komande SAD-a (CENTCOM), koja pokriva Bliski istok, umjesto Evropske komande SAD-a. Pridruživanje CENTCOM-u omogućilo je Izraelu pristup sistemima za identifikaciju prijatelja ili neprijatelja (IFF) unutar regije, omogućavajući njegovim borbenim avionima da djeluju širom nje.   U budućnosti, kako bi postigao regionalnu vojnu dominaciju, Izrael bi mogao koristiti sporazume o normalizaciji s klauzulama o vojnoj saradnji. To bi moglo uključivati smještanje izraelskih aviona u objekte SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u regiji, te potencijalno osiguravanje vlastitih baza u arapskim zemljama.   Takvi aranžmani mogli bi se opravdati sigurnosnom i vojnom saradnjom koja Izraelu daje mogućnost preventivnih napada na uočene neposredne prijetnje. To bi također uključivalo demilitarizirane zone sa sistemima ranog upozoravanja (EWS) i obavještajnim objektima.   Slični mehanizmi već postoje na Sinajskom poluotoku u okviru sporazuma iz Camp Davida. Taj sporazum služi sigurnosnim interesima Izraela održavanjem demilitarizirane tampon-zone, nametanjem ograničenja egipatskim snagama, uključujući ograničenja zračnog prostora, te održavanjem Multinacionalnih snaga i posmatrača (MFO), koji pružaju sistem ranog upozoravanja.   Čini se da su trenutni pregovori s novonastalim sirijskim vodstvom usmjereni na uspostavljanje sličnog sigurnosnog aranžmana.   Obavještajna infrastruktura može biti integrirana i u nadzorne i cloud tehnologije koje se nude arapskim zemljama, s obradom podataka povezanom sa sistemima pod izraelskom kontrolom.   Sfera utjecaja   Treći element projekta „Veliki Izrael“ je uspostavljanje geopolitičke sfere utjecaja. U okviru ove strategije, Izrael nastoji postati ključni akter u oblikovanju unutrašnje politike u zemljama koje smatra dijelom te sfere.   Time nastoji oponašati historijske velike sile, poput kolonijalne Britanije. U protekle dvije godine Izrael je testirao elemente ovog pristupa u Libanu, gdje je aktivno nastojao oblikovati politički pejzaž i formiranje vlade koristeći vojni pritisak i snažeći grupe koje su otvorenije za prihvatanje izraelskih političkih aranžmana.   Izrael želi proširiti svoju sferu utjecaja uglavnom iskorištavanjem američke “meke” i “tvrde” moći u regiji. Proizraelski lobi u Washingtonu uspješno je inkorporirao izraelske regionalne interese u američku vanjsku politiku na Bliskom istoku.   Američka vojna i finansijska podrška nekolicini država u regiji uvjetovana je njihovim prihvatanjem izraelskih diktata u regionalnim poslovima.   Međunarodne organizacije u kojima dominira SAD također su odigrale ulogu, uz finansijske mreže koje utiču na kreditna tržišta. Putem SAD-a i velikih investicionih tijela može se izvršiti pritisak na države da usvoje određene politike, usklađujući ih s izraelskim strateškim interesima.   Iran kao barijera   Tokom proteklih nekoliko decenija, Izrael je, jednu po jednu, uklanjao razne prepreke svom projektu “Velikog Izraela”. Iran je ostao jedna od posljednjih preostalih.   U tom smislu, izvještaji u američkim medijima da je Izrael odigrao ključnu ulogu u uvjeravanju SAD-a da započne rat protiv Irana nisu iznenađujući. Ono što je neočekivano, barem za izraelsku vladu, jeste stepen do kojeg je potcijenila iransku otpornost.   Mjesec i po nakon početka sukoba, Iran je ostvario geopolitičku pobjedu učvrstivši se kao dominantna regionalna sila. Pojačao je kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, kroz koji prolazi oko 20 posto globalnih zaliha nafte.   Izraelski neuspjeh da porazi Iran, čak i uz punu američku podršku, predstavlja veliki korak unazad za njegovu strategiju “Velikog Izraela”. Rat je razotkrio izraelsku ovisnost o vanjskoj podršci – zahtijevao je direktno učešće SAD-a za odbranu od iranskih raketnih napada, dok je nedostajao nezavisni kapacitet za vođenje ofanzive velikih razmjera. To izaziva ozbiljne sumnje u sposobnost Izraela da samostalno ostvari svoje ekspanzionističke ambicije.   Posljedice ovog rata protežu se dalje od izraelsko-iranskog sukoba. Nepromišljenost izraelske vlade vjerovatno će promijeniti strateško razmišljanje kod drugih regionalnih igrača, koji su do sada bili iranski suparnici. Iako je cilj Izraela u pokretanju rata protiv Irana bio utrti put vlastitoj regionalnoj hegemoniji, uskoro bi se mogao suočiti s mnogo jačim i širim regionalnim otporom od onog koji je pružala iranska “os otpora”.   Same SAD mogle bi stati na put ili barem odbiti pružiti bezuvjetnu pomoć kao što su to činile do sada. Ankete pokazuju dramatične promjene u američkom javnom mnijenju o Izraelu, pri čemu negativni stavovi dosežu historijske vrhunce.   To bi moglo potkopati sposobnost izraelskog lobija da utječe na Washington u korist Izraela. Predstojeći međuizbori 2026. godine, kao i predsjednički i kongresni izbori 2028. godine, mogli bi u američko zakonodavno tijelo uvesti više kritičara Izraela, što bi ozbiljno ograničilo američku podršku, posebno kada je riječ o ofanzivnim akcijama.   Prilika za realizaciju projekta “Velikog Izraela” uz američku podršku mogla bi se sužavati, što bi izraelske akcije u nadolazećim mjesecima i godinama moglo učiniti očajnijim i rizičnijim.   (TBT, Al Jazeera) The post CIONISTI SU NA IRANU “POLOMILI ZUBE” Jaber: Posljedice ovog rata protežu se dalje od izraelsko-iranskog sukoba appeared first on The Bosnia Times.